Nakon ljetnih mjeseci, učenicima, ali i učiteljima, nije se lako vratiti u radnu kolotečinu, koja je sama po sebi prilično stresna, a prvi su dani najteži. No, kako se oduprijeti negativnim emocijama i “preživjeti” još jednu školsku godinu s osmijehom, savjetuje Brigitte Trankiem, voditeljica edukacije nastavnika francuskog Ministarstva prosvjete, autorica knjige “Stres u razredu”, netom prevedene na hrvatski.

 Kad govorimo o stresu u školi, moramo uzeti u obzir i stres koji doživljavaju učenici, ali i onaj koji utječe na učitelje. Najveći izvori učiteljskog stresa su: poučavanje nemotivirane djece, održavanje discipline, zatrpanost administrativnim poslovima, loši radni uvjeti (na primjer, nedovoljna opremljenost škole, previše učenika u razredu) i stalna izloženost procjeni od strane drugih (svi sebi uzimaju za pravo da kritiziraju rad učitelja, škola je kriva kad djeca/mladi “ne valjaju”).

Izvori učeničkog stresa puno su širi nego što se to čini na prvi pogled. Naime, nisu to samo školski zahtjevi i stalni strah od ispitivanja, nego i odnosi s vršnjacima, profesorima, roditeljima, ali i sa samima sobom: jesam li dovoljno zgodna, imam li dovoljno prijatelja, imaju li roditelji dovoljno novca da financiraju sve moje potrebe, hoću li se moći upisati u željenu školu...-objašnjava prof. dr. Dubravka Miljković, pročelnica Odsjeka za obrazovne studije pri Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

S obzirom na cijeli niz stresnih situacija, Trankiem stres diferencira na dobri i loši, ovisno o pragu tolerancije. Naime, osoba s lošim stresom podržava uzbuđenje i produžuje napetost. Ako se takva osoba uspije samoanalizirati, smetnja će biti prolazna. S druge strane, osobe s dobrim stresom brže se distanciraju i smanjuju mogućnosti psiho-emocionalnih problema. Jednostavan primjer, koji se navodi u knjizi, jest rješavanje zadataka iz matematike u razredu pri čemu učenici nemaju jednako znanje.

Najbolji će vrlo lako odgovoriti zahtjevima profesora, ali zatim postaju nervozni i u stanju su podstresa, a oni s teškoćama, pak, nailaze na probleme nadstresa jer ne uspijevaju riješiti probleme. Jedino će srednja skupina doživjeti stimulativan stres.

Dakle, da bi se živjelo u dobrom stresu s razredom, nastavnik bi trebao izvesti diferenciranu pedagogiju koja svima daje mogućnost pozitivne stimulacije, odnosno najboljima će dati dodatne zadatke, a sporijima dopustiti da izostave jedno pitanje. Na ovom primjeru očituje se nužnost potpune učiteljske angažiranosti. Međutim, jesu li svi profesori spremni odgovoriti zadacima struke?

- Kao i u svakoj profesiji, i u prosvjeti ima ljudi kojima tu nije mjesto, ali trebali bismo se obuzdati od generalizacija i više cijeniti ljude koji nam odgajaju i obrazuju djecu - za sitnu lovu! Međutim, recimo da učitelj ipak ima izbor: ako mu sve to dozlogrdi, može poći loviti ribu. Učenik ne može...- tvrdi prof. Miljković.

U konačnici, najlakše je, i jedino moguće, mijenjati vlastito ponašanje, pa Trankiem savjetuje: 

- Kako se izvući iz reaktivne komunikacije i ući u žive odnose? Možemo započeti traženje na samom sebi, a ne tražeći učitelja. Nemamo drugih način da se povežemo s vanjskim svijetom nego da uspostavimo kontakt sa samim sobom i iskušamo svoj smisao za unutarnji život.

Pažnja koju ćemo usmjeriti na sebe zahtijeva veliku strogost, zato da se subjektivne reakcije ne bi miješale s percepcijom: treba slušati bez odbacivanja, bez simpatije, bez davanja prednosti, ne upadajući u zamke reaktivnog promatranja, biti upućen i djelatan svjedok.

Nesporazumi s profesorima jedna su od stresnijih situacija u školi, a vrlo često rezultiraju obostranim nezadovoljstvom. Prof. Miljković savjetuje kako se odvažiti na razgovor i što učiniti:

1. Nemoj predugo odgađati razgovor o problemu. Što duže odgađaš, to će se više ljutnje nakupiti i kod tebe i kod profesora. 2. Nemoj razgovarati s profesorom pod odmorom ili usput na hodniku, gdje bi se moglo dogoditi da razgovor bude iznenada prekinut, usred rečenice. 3. Vrlo određeno reci što te muči. Nemoj uopćavati poput: “Uvijek mi dajete manju ocjenu nego što zaslužujem.” 4. Ponašaj se prema profesoru s poštovanjem. Ne optužuj ga (“Nepravedni ste u ocjenjivanju”) i ne napadaj. Upamti – napadnuti ljudi se brane. 5. Koristi tzv. ja-poruke, primjerice, umjesto da kažeš: “Sat je bio dosadan”, reci: “Danas se na satu nisam mogao koncentrirati.”

Posebnu pažnju u knjizi “Stres u školi” autorica posvećuje mandalama (prijevod: krug) smatrajući ih učinkovitim sredstvom za sabiranje pozornosti. Mandala je dijagram koncentrirane energije, vraća ravnotežu i ponovno ujedinjuje. Praktično, trebalo bi mandalu bojiti prema središtu da se usmjeri pažnja, a ako se boji prema periferiji, pojedinac se otvara prema svijetu. Svrha je smirenje mentalnog uzbuđenja i zadovoljstvo ponovno nađenog djetinjstva. Uvijek je pravo vrijeme za bojenje mandale, zaključuje autorica, pa se ona može koristiti na početku, sredini i na kraju školskog sata.