Idem ja danas iz škole. Gle čuda!Odjednom se torba počela klimati kao da je nešto živo u njoj. Pa to netko razgovara u mojoj torbi. Razmišljam tko bi to mogao biti. U torbi imam samo dva udžbenika. Danas sam imala prirodu i matematiku. Zastanem i slušam što se događa. Kad to moji udžbenici stvarno pričaju. Matematika pita prirodu:- Što si ti danas naučila djecu?-Naučila sam ih tko sve radi u školi.-kaže priroda. Matematika se počela smijati:-Pa to već znaju i vrapci na grani.-Kako to misliš?-uvrijedi se priroda. Svi znaju za učiteljicu-kaže matematika. Svi znaju za učiteljicu, čistačicu … Ali možda ne znaju da u školi radi tajnica na primjer.-kaže priroda. A što si ti danas naučila djecu?-pita priroda. Naučila sam ih zbrajati.-kaže matematika. Ali djeca ne vole matematiku. Mene djeca vole jer sam im zanimljiva-kaže priroda. Javi se matematika-ono što ja podučavam je jako korisno. Moji zadatci vježbaju um. Uz mene djeca postaju pametnija. Pametnija ?-nasmije se priroda. Pa ti ne voliš djecu kao ja-pohvali se priroda. Stalno se hvališ-kaže matematika. A ti samo pametuješ-kaže priroda. Ja pametna, a ti se samo hvališ-dobaci matematika. Krivo ti je jer te djeca ne vole-nasprda se priroda. Sad je stvarno dosta. Ne mogu ih više slušati. Ušla sam u kuću, bacila torbu i otišla se igrati.