Božić, hrvatsko ime kršćanskog blagdana Isusova rođenja; liturgijski naziv: Dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. Blagdan je uveden u Rimu u VI. st. Nadnevak 25. prosinca, kao dan Isusova rođenja, zabilježen je prvi put 354. Za Rimljane je to bio dan sunca, svečani početak novoga života u prirodi, kada dani postaju duži, a sunce potiskuje tminu. Blagdan Božića brzo se raširio i u zapadnom i u istočnom kršćanstvu. Središnji je čin proslave Božića ponoćna liturgija. U sadržaju Božića istaknuta je poruka mira, važnost neznatnih i nemoćnih, kojima zvijezda dovodi na poklon najveće mudrace. Božić iskazuje vjeru da je Bog, prisutan u neznatnom i nejakom djetetu siromaha, snažniji od svih sila. Taj vjerski sadržaj blagdana i kulturološki okvir njegova kalendarskog smještaja postali su neiscrpno umjetničko nadahnuće tijekom stoljeća u svim kršćanskim narodima.

U hrvatskom folkloru uz Božić se vezuje ciklus narodnih običaja koji počinju u studenome Adventom (Došašćem), a završavaju prvih dana siječnja (Sv. Nikola, Sv. Lucija, Sv. Barbara, Badnjak, Božić, Stjepanje, Ivanje, Nevina dječica, Nova godina, Tri kralja). Na sam Božić ponavlja se cio niz običaja započetih na Badnjak (ili već prije njega). Tako su u sobi na stolu obvezni plitica s izniklom pšenicom, posuda s različitim vrstama žita, božićna svijeća (ili više njih), posebni hljebovi kolači; na ognjištu zapaljen panj badnjak; na podu razasuta slama ili sijeno; u kući ili na njoj zelenilo. Većina pripadnika seoske zajednice odlazila je na polnoćnu misu. U skladu s predodžbom o Božiću kao blagdanu mira, u nekim je krajevima (Primorje, Žumberak) vladao običaj tzv. Mirboženja: po izlasku iz crkve zavađene bi se osobe pomirile međusobnim pristupanjem te božićnim čestitanjem uz rukovanje i ljubljenje. Nakon polnoćke je završavao post, pa su se jela mesna jela, posebice hladetina i pečena ovca ili svinja (pečenica, zaoblica); po ovčjoj plećki gata se o budućoj godini. Općenito se Božić drži danom kad u kući mora prevladavati obilje, posebice u jelu i pilu. Važnost se pridavala prvomu dnevnom čestitaru (polaznik, položaj, gost); radi osiguravanja boljitka doma i obitelji bilo je poželjno da to bude mlađi muškarac, k tomu zdrav i uspješan, pa je njegov izbor bio dogovoren. Uz formulativan iskaz čestitke polaznik je morao čvrsto sjesti (radi dobrog lijeganja peradi), te je bio posut žitom i obilno pogošćen. Uobičajeni su bili i ophodi skupine čestitara-pjevača: u jadranskom području kaledari (koleđani, kolijani); u sjevernim krajevima betlehemari (s rasvijetljenim jaslicama). U Slavoniji se toga dana izvodio igrokaz biblijskoga sadržaja Adam i Eva. Nasuprot gradskim sredinama, gdje su se svi ukućani različito darivali, na selu se samo djeci poklanjalo lješnjake, orahe i sl., odnosno momci i djevojke kao znak naklonosti razmjenjivali su crvene jabuke. Obredno se darivalo i vodu, bacajući u bunar žito, vino ili jabuku.

Na Stjepanje se u sjevernoj Hrvatskoj jahalo, pa i utrkivalo na konjima; na Ivanje, osim blagoslova vina u crkvi, božićna se slama iznosila iz kuće i stavljala na voćke; na dan Nevine dječice (Mladinci, Herodešovo) šibalo se djecu i mladež svježim prutovima. Na jadranskim otocima uvriježen je bio šaljiv običaj da se dva dana nakon Božića bira »seoski kralj« među mještanima (na nekoliko dana ili čitavu godinu), koji je imao i određene ovlasti. Na Novu godinu ponavljali su se običaji prvoga dana Božića kao posljedica prastare predodžbe, duboko ukorijenjene u puku, da je Božić i početak buduće godine.

Ciklus božićnih običaja završava na Tri kralja: to je posljednji dan koledanja, paljenja svijeća, blagovanja božićnih hljebova, a održava se i ophod zvjezdara, te svećenikov blagoslov kuće. Premda skup božićnih običaja sadrži mnogobrojne hrvatske etničke i lokalne osobitosti, mnogi od njih ukorijenjeni su u europskoj kršćanskoj kulturi.

Izvor:
Božić. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 12. 2021. .