David uz mnoge vlastite zdravstvene poteškoće koje su sada iza njega, zna kakav je osjećaj biti prikovan uz bolnički krevet te topli dom zamijeniti bolnicom. Kako bi svom prijatelju pomogao barem malo i olakšao mu tešku borbu s bolešću, David je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Čuvši svoje roditelje kako pričaju o humanitarnom koncertu i malom broju prodanih karata, shvatio je da mora na neki način i on sudjelovati. Uzevši bunt karata, u školi je svim učiteljicama, školskim prijateljima, stručnoj službi, a isto tako i ravnatelju, predložio svoju ideju prodaje karata i  prikupljanja novca za svog teško bolesnog prijatelja. Bez imalo premišljanja, svi su prihvatili Davidovu zamisao te je tako započela prodaja koja je u vrlo kratkom vremenu i završila. Prodavši cijeli bunt karata, prikupio je dovoljnu svotu novca te time pomogao prijatelju Marku u liječenju. Dugom, napornom i mukotrpnom borbom, dječak Marko napokon je pobijedio bolest i izašao kao veliki pobjednik. Davidovu stranu priče, njegovo mišljenje, kao i njegove osjećaje tijekom ove hvalevrijedne akcije, objelodanili smo intervjuom u kojem nam je bio ugodan sugovornik.

Za one koji te ne znaju, reci par rečenica o sebi, predstavi se.

- Zovem se David Jamnić, učenik sam 2.c razreda Osnovne škole ,,Vladimir Nazor'', Đakovo i imam sedam godina, još malo osam.

Za početak, kako si se upoznao sa svojim prijateljem Markom i kako je vaše prijateljstvo krenulo?

- Moja mama Marina je prijateljica s Markovom mamom i tako smo se Marko i ja i upoznali. Počeli smo druženjem na ulici, a kasnije je to preraslo u veliko prijateljstvo.

Kad si saznao da mu treba pomoć, da treba prodati pun bunt karata kako bi mu se pomoglo, što ti je prvo palo na pamet?

- Čuo sam mamu i tatu da su pričali kako se prodalo jako malo karata, a onda mi je sinula ideja da pitam svoju učiteljicu i učiteljice ostalih drugih razreda hoće li kupiti karte i pomoći mi u naumu, a nakon što sam dobio njihovu potporu kao i potporu roditelja i cijele obitelji, sve je išlo po planu.

Kako je išla prodaja, koliko si karata prodao?

- Prodaja karata je išla baš onako kako je i trebala ići. Prodao sam cijeli bunt, a to je sveukupno 3oo karata na što sam jako ponosan i zahvalan svima.

Što je na veliku ovaciju, koncert, prodane karte i prikupljene novce rekao Marko?

- Marko mi se zahvalio na svemu, a ja sam mu rekao da mi nema na čemu zahvaljivati jer bih uvijek postupio isto. Time smo postali još bolji prijatelji i naše se prijateljstvo još više učvrstilo.

Kakav je osjećaj kad sa sedam, to jest, nepunih osam godina napraviš nešto tako veliko i značajno uz dobiveno priznanje Ponosa Hrvatske?

- To je bilo jako nevjerojatno za očekivati, a osjećaj je jako lijep. Ne dobije svatko takvu priliku i baš zbog toga sam jako, jako sretan.

Jesi li ponosan na sebe? Što kažu mama i tata?

- Ponosan sam na sebe, a i mama i tata kažu da su i oni ponosni, posebice jer su znali i neprestano mi govorili da sam stvoren za nešto veliko.

Za kraj, što bi poručio drugima kad bi se našli u situaciji u kakvoj si se ti našao? Da slijede tvoje stope ili da na neki drugi način pomognu prijatelju?

- Bez razmišljanja, reći ću da slijede moje stope jer tako neće pogriješiti.

Malenom Davidu čestitam na nagradi jer je on to uistinu i zaslužio svojom gestom koje bi se rijetko tko usudio pokrenuti, a svojim pomaganjem i ogromnom upornošću primjer je svima. Velika srca i još veće dobrote, ponos Hrvatske i cijelog Đakova, dječak je David.

Njegovu prijatelju Marku želim puno snage, borbe i ustrajnosti u daljnjoj budućnosti jer, pobijediti bolest nije lako, a isto tako mu želim i da svo vrijeme koje je propustio, svo vrijeme koje je mogao utrošiti na druženja s obitelji, razna putovanja i igranja s vršnjacima nadoknadi. I naravno, poželjeti mu sreću, da se bolest ne vrati i da ostane ovakav kakav i jest, zdrav dječak kojeg svaki pojedinac u našem gradu doživljava kao velikog borca i još većeg pobjednika.

Novinarka, učenica 8.c razreda: Nora Hodak