Naiđe neki mudrac na posječeno stablo i reče :

Mudrac: Gle, ova je grana još puna svježine. Sretna je jer još ne zna što ju je snašlo.

Grana (zbunjeno upita) : A što će me to snaći, reci mi mudrače, želim znati što će mi se dogoditi, hoću li umrijeti.

Mudrac (odgovara samouvjereno, ali tužno):Izgleda da si u pravu, umrijet ćeš, ali zato ćeš nekome darovati svoj život!

Grana (očajno) : Ne želim umrijeti, ali ako ću nekome darovati svoj život, prihvaćam svoju smrt. A kome ću dati život ?

Mudrac: Svoj život ćeš dati nekoj novoj grani, novom drvetu, ili pak malome djetetu, malom živom, tek rođenom biću.

Grana (ljuto) : Aaaa...ne ću malom derištu koje me otkida, uništava, bolje ću uživati sve dok smrt ne dođe po mene.

Mudrac: Koliko god da je sretna u svom neznanju, ubrzo će shvatiti tragediju koja joj se dogodila.

(Grana zaspe s mislima o njenoj smrti.)

Mudrac: Ništa joj ne vrijedi objašnjavati. U ovom  trenutku nemoguće ju je razuvjeriti da je puna snage. Ta odsječenost i to neznanje, stanje je čovjeka.

( Mudrac odlazi s pozornice.)

Dramatizacija učenice Laure Stanušić, 6.a na osnovu crtice Vesne Krmpotić: Grana