Dukat baštine

Sada ću vam otkritˈ tajnu jednu:
rimski grad i tradiciju vrijednu. 
Cibalae grad na Bosut rijeci,
u njem živjeli su naši preci. 

Narodne nošnje, zlatovez baka,
u Hrvatskoj mojoj ponos đaka.   
Tambura cijuk, kolo se vije,
ruka u ruci, duša se smije. 

Djeca su dukat baštine naše,
tko od vas ne voli tamburaše?  
U Slavoniju Vinkovci zovu:
dođite nam u goste jesen ovu.

Cvijeće u kiki, nakit se blista, 
Opanak bakin i duša čista. 
Kultura, jezik, našega kraja,
Prošlost u sadašnjost tu se spaja. 

Usred ravnice mimohod teče,
neka vam tajnu ljepota reče. 
U galop nek' krenu konji vrani,
nek' sve bude ljepše nego lani. 

Djeca su dukat baštine naše,
tko od vas ne voli tamburaše?  
U Slavoniju Vinkovci zovu:
dođite nam u goste jesen ovu.

                                                             Ja sam Petar

Volim ponedjeljak. Ponedjeljkom je u našoj kući i trgovini uvijek živo i veselo, a dolaze nam i baka i djed iz Zagreba. Baka me posjedne u krilo, dugo me i čvrsto grli i ljubi po obrazima koje poslije moram obrisati jer na njima ostane crveni trag njezinog karmina. Baka je uvijek lijepo obučena i fino miriše. Kad me ona izljubi, djed me visoko podigne da procijeni jesam li dobro jeo i štogod narastao. Zatim namršti svoje inače veselo lice i uvijek postavlja ista pitanja na koja ja uvijek potvrdno odgovaram: Jesi li slušao majku i oca? Paziš li na brata Michaela  i igraš li se s njim? Pomažeš li ocu u trgovini? Jesi li u subotu bio s ocem u sinagogi? Majka i otac samo se nasmiješe, ali ništa ne komentiraju. Zatim slijedi najbolji dio njihova posjeta: baka iz lijepo ukrašene kutije vadi šarene i sočne lizalice koje kasnije podijelim s prijateljima iz sokaka, a uvijek se među poklonima nađe i pokoji drveni konjić, autić, klepetaljka za brata ili nova bijela savršeno uštirkana košulja. 
Baka i djed stigli su i ovoga ponedjeljka i sve je bilo gotovo isto kao i prijašnjih, ali primijetio sam neku zabrinutost na njihovim licima i šaputanja s majkom i ocem. Ali nisam se previše obazirao. Sjeo sam na svoj tricikl koji sam dobio za rođendan i pojurio Velikim sokakom osvrćući se iza sebe i diveći se oblaku prašine koji sam ostavljao. Uskoro su mi se pridružili prijatelji i, kao i inače, svatko je od njih dobio krug na triciklu od trgovine do katedrale i nazad. Prijatelji bi me zatim čekali u sokačiću, a ja bih krišom ušao u trgovinu i, dok su odrasli muškarci ispijali čokanjčiće naše poznate šljivovice, a žene pregledavale najnovije dezene tkanina i konce, s pulta bih iz staklenki vadio svilene bombone pazeći da me otac ne opazi i zatim ih dijelio prijateljima. 
Ponedjeljkom je u trgovinu dolazila nova roba pa bismo smetali kočijašima i kamionima koji su u dvorištu trgovine istovarali robu, a nikada neću zaboraviti kako me majka izgrdila kada sam u novim cipelama, koje su bile bakin poklon, ugazio u ono toplo i ne baš mirisno što konji ostavljaju iza sebe. Za kaznu sam morao sam očistiti cipele što mi nije bilo nimalo ugodno. 
Dani s prijateljima prolazili su bezbrižno i u igri, a jedan je dan u tjednu uvijek bio rezerviran za sladoledara. Znali smo kad dolazi i svi ga željno iščekivali pažljivo držeći svatko po jedno jaje u ruci jer smo njih mijenjali za kuglicu sladoleda. Volio sam s tatom ponekad odlaziti u susjedna sela na vašare i gledati ždrijebad, teliće i janjiće. Bili su nestašni i razigrani poput mene i mojih prijatelja. 
Subotom naša trgovina nije radila, a otac me vodio u sinagogu u Samostanskom sokaku. Tata bi mi na glavu stavio kipu i svi bi muškarci mumljali nešto što nisam razumio.  Ove su subote muškarci u sinagogi nešto žustro i zabrinuto raspravljali, ali nisam shvatio zašto su bili toliko uzrujani. Tek sam za nekoliko dana počeo shvaćati da se oko nas događa nešto ozbiljno. Jedno me jutro na kuhinjskoj siniji dočekala žuta traka s natpisom židov. Nisam shvaćao majku kada mi je objašnjavala da svi moramo oko ruke nositi tu traku kada ionako svi znaju da smo židovi. Postalo je još čudnije kada mi je otac rekao da se više ne smijem cijeli dan igrati na sokaku, da ne smijem u parku sjesti na klupu, da roditelji susjeda Davida moraju mesti ulice te da neki moji stariji prijatelji više ne smiju ići u školu. Otac je bio jako ozbiljan i shvatio sam da moram biti poslušan. Idući dan su u našu kuću došli nepoznati ljudi i grubim tonom naredili ocu zatvaranje trgovine. Od dosade sam često tih dana gledao kroz prozor, i dalje neshvaćajući što se događa i zašto odjednom moji prijatelji odvraćaju pogled kada bih im mahao kroz prozor i dozivao ih. Jedno je jutro nebo iznad grada prekrio gust i crn dim zbog kojega smo svi kašljali. Majka je tiho plakala, a otac bio jako nervozan. Iz njihovog sam razgovora shvatio da je sinagoga izgorjela u požaru. Isti su dan u kuću došli oni isti nepoznati grubi ljudi i odveli oca. Otac se nije opirao i samo mi je rekao da budem dobar i da moram jako slušati majku. Majka je bila sva u panici – plakala je i pakirala bratovu odjeću i igračke. Zatim je uzela brata i mene u krilo i dugo nas grlila i ljubila, a njezine su suze smokrile moju kosu. Na vrata je tada pokucala susjeda Mara i bez previše razgovora s majkom, uzela brata i njegove stvari. Zagrlile su se, majka je još jednom poljubila brata i naredila i meni da ga poljubim. Tada sam ga zadnji puta vidio. Ubrzo su oni isti ljudi došli po mene i mamu. Svega što se zatim događalo jako se malo sjećam. I ne želim sjećati. 
Ja sam Petar Reichsmann. Imao sam šest godina. Živio sam u kući u Velikom sokaku. Naša se kuća danas zove Kuća Reichsmann, a u nju opet dolaze i odrasli i djeca, ali više ne kupuju djedovu šljivovicu i tkanine. Velikim sokakom i dalje odzvanja dječja vika i smijeh, ližu se neki novi sladoledi i nogomet se igra kožnatim loptama. Zapravo se nije puno toga promijenilo. Djeca se uvijek moraju igrati. Ona nisu ni za što kriva. 

*Priča je izmišljena, ali likovi u priči su zaista postojali. 
U današnjoj Kući Reichsmann na đakovačkom korzu (prije Veliki sokak) početkom prošloga i do Drugog svjetskog rata trgovinu mješovitom robom imao je Dane Reichsmann (rođen u Đakovu 1876. godine, živio u Zagrebu, ubijen u Auschwitzu 1943. godine ). Bio je oženjen za Fridu Reichsmann (ubijena 1943. u Auschwitzu). Imali su sinove Veljka, Vladimira i Franza Karla te kćer Danicu. Sin Vladimir sa suprugom Liesel i sinovima Petrom i Michaelom živio je u Đakovu i vodio trgovinu mješovitom robom koja je bila poznata po proizvodnji i prodaji Strossmayerove šljivovice koja se izvozila i u Beč. Veljka i Vladimira ubile su ustaše u logoru Jasenovac, a sudbina Petra i njegove majke je nepoznata. O njihovom je stradavanju posvjedočio Petrov preživjeli brat Michael, a pretpostavlja se da su ubijeni 1941. godine.  Dokumenti o njihovom nerazjašnjenom stradavanju nalaze se u Yad Vashemu u Izraelu.  Michael Reichsmann umro je u Izrealu 2000. godine. 
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine i na židove u Đakovu počeli su se primjenjivati rasni zakoni koji su uključivali nošenje žutih traka s natpisom židov, ograničenje kretanja ulicama, zabranu rada, zabranu pohađanja škole za djecu, zabranu sjedenja na klupama u Strossmayerovom parku, metenje ulica po nalogu ustaša.  
Đakovačka sinagoga nalazila se u današnjoj Frankopanskoj ulici, a izgorjela je u podmetnutom požaru 19. travnja 1941. godine. Zajedno sa sinagogom, izgorjeli su svi dokumenti Židovske općine Đakovo. 
Sokačić pokraj trgovine obitelji Reichsmann danas je Ulica Katarine Zrinski. 
Kuća Reichsmann izgrađena je 1916. godine i danas predstavlja najkvalitetniji primjer secesijske kulture u Đakovu.