2010-05-20 10:31:00 Održan literarni natječaj labinskog Crvenog križa
Na literarnom natječaju labinskog Gradskog društva Crvenog križa održanog 14. svibnja 2010. godine između 48 pristiglih radova iz deset osnovnih škola trebalo je izabrati najbolje.
2. nagrada Zlatko (Moj trag dobrote: što sam učinio za drugoga) Prije šest godina živjela sam u malom, lijepom srednjovjekovnom gradiću Gračišću u središnjoj Istri. U gradiću je mnogo prirodnih ljepota. Često sam odlazila na obližnji izvor. Tu sam susretala mnogo djece. Najčešće sam se družila s onima koji su išli sa mnom u vrtić. Nakon vrtića krenula sam u prvi razred. Sa mnom u klupi je sjedio dječak crne kovrčave kose i plavih očiju. Sjedila sam s njime jer to nitko drugi nije htio, a jedino je u klupi, do mene bilo prazno mjesto. Bio je miran i pristojan, no djeca su ga zadirkivala i zbog ožiljaka koje je imao na leđima izbjegavala ga, često mu se rugala. Bio je ljut, usamljen i znao se i potući i nerijetko prigovarati učiteljicama. Mnogo je vremena provodio u zbornici s učiteljicama, pedagogom i psihologom. Ni s kim u razredu nije više htio razgovarati, jedino je mene pozdravljao. Jako se promijenio i to na gore. To je zasigurno bilo zbog zadirkivanja i ružnih riječi koje su bile upućene njemu i njegovoj obitelji. Jednog dana kada su na odmoru sva djeca izašla na školsko igralište da bi se igrala, on i ja sjeli smo u hlad na obližnju klupu. Nakon poduže šutnje počeo mi je govoriti o sebi. Rekao mi je da su mu se u životu dešavale grozne stvari. Njegova se mama preudavala i imala je više od desetoro djece. Živjeli su u skromnoj derutno namještenoj kućici, imali su nekoliko kreveta i jedan poveći stol koji se raspadao, a na podu stare drvene daske. Dva su mu starija brata poginula u automobilskoj nesreći, a tugom shrvan djed bacio se u jamu. Suze su mi klizile niz lice... Bilo mi je jako teško. Htjela sam mu pomoći, ali nisam znala kako. Sve sam ispričala svojoj učiteljici. Bila je zaprepaštena jer nikada prije nije o tome ništa čula. Znala je da je on u školi često bio nemoguć, ali nije znala zašto. Nakon kraćeg razmišljanja predložila mi je da mu nekako pomognemo. Odlučila je da ćemo sakupiti neke stvari za njega. Zamolila me da se dogovorim sa djecom iz razreda oko prikupljanja odjeće, obuće i namirnica, a ona će se za pomoć obratiti Crvenom križu. Idućeg dana, kada Zlatka nije bilo u školi, učiteljica nam je dugo govorila o njemu, prijateljstvu i humanosti. U razredu je dugo vladala tišina, svi smo postiđeno gledali u pod. Veoma sam se obradovala kad je u petak hrpa stvari koju su učenici donijeli u učionicu bila prilično velika. Svi su željeli pomoći i darovati nešto novom prijatelju. Mada je Zlatku bilo neugodno, zamijetila sam osmijeh na njegovom licu. Shvatila sam da mu mnogo znači što netko mari za njega. Vidjela sam mu suze u očima i bila sam sretna što sam mogla pomoći. Aktivisti Crvenog križa iz Pazina, uskoro su posjetili njegovu obitelj. Nakon toga osiguran im je povoljniji smještaj u Poreču i Zlatko je morao otići iz naše škole. Drago mi je da je iz naše škole otišao sa smiješkom na licu jer je znao da je stekao nove prijatelje i da ćemo mu uvijek pomoći i biti uz njega kad god bude trebalo. Dubravka Džekić, 6.r. OŠ V.Nazora Potpićan Mentorica: Zvjezdana Sinković 3. nagrada Dobar budi... Danas je u svijetu Mnogo tuge Srećom ima onih Što brinu za druge. Važni su im životi drugih. Oni su radost mnogih. Lijepo bi bilo da je više takvih ljudi. Zato i ti Sada
Takav budi. Amalija Franković, 8.r. OŠ V.Nazora Potpićan Mentorica: Zvjezdana Sinković
|
Osnovna škola Vladimira Nazora Potpićan |