Zvoni. Profesorica užurbano dolazi na sat. Debeli snop papira jedva drži u ruci. Mi stojimo u redu ,a ona prolazi kraj nas. Ulazimo u razred. Pokušavamo predvidjeti hoće li danas biti kakve provjere  znanja . Nagađamo, ako nosi veći snop papira u ruci, najvjerojatnije će biti nekakvo ispitivanje. Na žalost, naše „šesto čulo“ ne uspijeva svaki put. Zna to biti i  neko novo gradivo koje treba obraditi.

Gradivo objašnjava sigurno, jasno i s puno razumijevanja. Trudi se svaki pojedini detalj objasniti svim učenicima. Nije joj teško jedno te isto ponoviti puno puta, a možda i je. Nikada se to nismo zapitali. Bismo li joj i mi svojim ponašanjem na satu mogli pomoći?

Nakon zvona koje je označilo kraj sata trčimo van , guramo se. Istrčavamo  van čak prije no što je učiteljica završila rečenicu. Učiteljica ostaje sama u razredu, ne čini se da smo ju za njen trud pravilno nagradili. Ne razmišljamo mi o tome. Smijeh i vika odzvanjaju školom, a učiteljičino budno oko s puno brige i ljubavi pazi na nas.

Dok nas profesorica dobronamjerno upozorava da pazimo na ponašanje jer bismo se mogli ozlijediti, mi  prgavo preokrećemo očima i ljutimo se. Kako li smo samo u krivu ...U svojoj nepromišljenosti ne shvaćamo da su  profesori poput naših roditelja koji se za nas brinu, štite nas pred drugima čak i onda kada smo nešto pogriješili, jer mi smo „njihova djeca“, samo nestašna i zaigrana.

Profesorica uvijek uzima u obzir i našu stranu priče. S puno razumijevanja i ljubavi pomaže nam da  postanemo dobri, pametni, suosjećajni i pošteni ljudi .

Ne može svatko biti dobar profesor. To može jedino savjestan , pun razumijevanja, obazriv i pravedan čovjek  koji neizmjerno voli djecu i priprema ih za odlazak u svijet.

Jako sam sretna što je moja razrednica prof. Milvia Vuk. Nakon ljetnih praznika došla je u razred i iznenadila nas poklonom koji je za nas sama izradila. Pokazala nam je da smo u njenom srcu, a taj kamen koji će s nama ići kroz život, pomoći će nam sjetiti se njenih riječi, savjeta i njenog velikog strpljenja koje je za nas uvijek imala. Ne razmišljam o profesorici  kao o ženi koja ima svoju obitelj i svoje životne probleme. Ne razmišljam tako jer je za mene ona  dio samo moje obitelji. A članove obitelji ljubomorno čuvamo samo za sebe i nosimo ih u srcu zauvijek.

Laura  Kavalari, 7.b