Djeca su moja najveća publika i kritika

Hrvoje Svaty, naš je novi učitelj likovne kulture. Vrlo je popularan na društvenim mrežama pa smo ga odlučili bolje upoznati i stoga smo dogovorili intervju.

Hrvoje Svaty rođen je 1995. godine u Varaždinu. Završio je Srednju strukovnu školu u Varaždinu smjer Likovna umjetnost - modul grafički dizajn s odličnim uspjehom, kao najbolji učenik svoje generacije. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci upisao je te 2014. godine smjer Likovna pedagogija, module: slikarstvo, kiparstvo i grafiku. Na petom semestru odlučio se za modul grafika. Tijekom studiranja na trećoj godini dobio je Rektorovo priznanje za uspješno promoviranje riječkog Sveučilišta. U sklopu Erasmus projekta 2018./2019. četiri mjeseca boravio je u Oviedu, u Španjolskoj, u školi primijenjene umjetnosti gdje je usavršavao i učio nove tehnike tradicionalne grafike.  

PITANJE: Čuli smo da ste imali prvu samostalnu izložbu u Varaždinu. Što vas je inspiriralo u radu i kakav je osjećaj imati vlastitu izložbu?

ODGOVOR: Sredinom rujna ove godine imao sam izložbu koja se zvala Čuvari grada Varaždina i po samom naslovu se vidi da su me inspirirali anđeli koji su također jedan od zaštitnih simbola grada Varaždina tako da sam htio spojiti ljubav prema anđelima i modi s gradom Varaždinom. Osjećaj je jako lijep, bio sam dosta uzbuđen naravno jer mi je to bila prva samostalna izložba. Došlo je puno ljudi na otvorenje što me iznenadilo, čak su došli neki prijatelji iz srednje pa mi je to bilo baš lijepo što su me došli podržati neki ljudi s kojima se nisam jako dugo vidio. Bilo je jako lijepo, ljudima se jako svidjelo. Sve je počelo još na fakultetu na predmetu koji se zvao Ilustracija i strip i po završetku kolegija trebali smo napraviti vlastiti projekt. Ja sam se odlučio baviti krokijem. To je crtačka tehnika u kojoj se mora brzo napraviti oblik čovjeka, u 10 sekundi. Sjeo sam na kavu na korzu u Rijeci i crtao ljude. To su mahom bili ljudi koji su bili modno osviješteni i čije su me kreacije privukle. Radovi su se jako svidjeli mojoj profesorici koja me usmjerila da se još više fokusiram na taj smjer i tako sam jedno vrijeme radio crteže u jednom potezu. Nadograđivao sam linije u toj tehnici te sam crtao simbole grada Varaždina, anđele. Nisam htio crtati anđele samo u njihovim haljinama pa sam odjeću nadograđivao raznim modnim kombinacijama.

PITANJE: Sama riječ izložba označuje izlaganje – svog umjetničkog rada, inspiracije, kreativnosti. Kako se nosite s kritikama ako su one negativne obzirom na mogućnosti komentiranja i kritiziranja na svim društvenim platformama?

ODGOVOR: Iskreno, ne pogađaju me kritike, dapače, one su uvijek dobro došle i uvijek me zanima viđenje drugih ljudi moga rada bez obzira na to jesu li to pozitivne ili negativne kritike. Meni se moj rad jako sviđa, ali to ne mora značiti da se to svima mora svidjeti. Tako mi je jedan poznati umjetnik prišao i dao mi neku kritiku koju sam ja saslušao, ali neću je provoditi u svome radu jer je moja umjetnost pretežno usmjerena na djecu i adolescente i nije mi cilj da me prepoznaju veliki kritičari. Ja sam si izabrao svoju publiku, to su djeca. Oni su meni najveća kritika, ako se njima to svidi, onda znam da sam dobro odradio svoj posao jer sam to praktički radio za njih. Na samoj izložbi sam izložio neke konstrukcije, viseće skulpture, instalacije, gdje su se oni, čim su ušli u galeriju, vrtjeli oko toga, dirali instalacije pa je izložba bila interaktivna. Meni je najveća nagrada bila kada sam vidio da su se oni htjeli slikati pokraj ili u toj instalaciji. Prihvaćam svaku kritiku jer u svakom poslu učimo kroz život i važno je da nam netko kaže povratnu informaciju o našem radu, ali najveća pohvala mi je kada djeca kažu da im se moj rad jako sviđa.

PITANJE: Tko vam je inspiracija u umjetničkom svijetu, autor ili rad?

ODGOVOR: Nemam određene umjetnike koji su mi inspiracija, meni je jednostavno inspiracija sve. Ako sada recimo pogledam nebo, inspirira me plava boja pa u toj boji napravim neki rad. Ili vidim u gradu neku dobru jaknu, svidi mi se materijal i inspiriram se za svoj rad. Sve mi može biti inspiracija, ovisno o trenutku: odjeća, boja, priroda, ali ne neki drugi umjetnici. Dogodilo mi se na fakultetu kada sam radio neki linorez da je onda profesorica u mojim potezima vidjela sličnost s Van Goghom. S jedne strane mi je bilo drago, ali s druge strane nije jer ne želim da ispadne da nekoga kopiram. Možda nekada iz podsvijesti uzimamo inspiraciju. Danas je sve već viđeno i teško je naći neku originalnost da te ljudi prepoznaju po nečemu.

PITANJE: Kako vam se sviđa raditi u školi? Što vam je lijepo, a što je teži dio posla?

ODGOVOR: Meni je stvarno jako lijepo raditi u školi. Od vrtića sam se vidio da radim posao u umjetnosti, a nakon srednje sam se vidio da radim u školi jer nismo imali puno profesora koji su htjeli prenijeti svoje znanje učenicima. Trudim se uvijek učenicima pomoći i pokazati neki novi trik kako bi što bolje napredovali i kako bih zaintrigirao nekoga da se počne baviti umjetnošću. Za sada mi se sve sviđa, ne mogu utjecati na ponašanje svih učenika u školi, trudim se. Ja sam novi u tome poslu i učim još uvijek o životu u školi, to je vrlo kompleksan posao. Učim kako pristupiti učenicima, ne postoji neka formula jer je svaki učenik individua za sebe i jednu formulu koju imamo ne možemo koristiti za sve razrede i učenike. Pristup mora biti individualan i mislim da se to uči kroz cijeli radni vijek. Teže je raditi s učenicima koji nisu zainteresirani za rad. Ako netko ne voli likovni i ne vidi se u crtanju, važno mi je da vidim trud i zalaganje i to ću ocijeniti. Ako učenici rade nered na satu, onda je i ocjena odraz onoga što učenik radi na satu. Ocjenjuje se zalaganje, ponašanje i trud. Likovni je na neki način odgojni predmet i mora se učiti poštivati profesora i svoje prijatelje u razredu.

PITANJE: Koja je uloga učitelja likovne kulture i predmeta likovne kulture?

ODGOVOR: Najbitnije mi je da pokušamo osvijestiti učenicima da trebaju biti pristojni, kulturni, poštivati druge učenike, profesore. Nije bitno hoće li učenik znati nacrtati konja u 8. razredu ili ne. Kada je kraj sata i treba počistiti učionicu, važno je da učenici samoinicijativno počiste razred, poslože klupe, a ne da se ostavi nered da profesor sam posprema. Važno mi je da osvijeste da su oni u toj učionici odgovorni i da bi je trebali čuvati i paziti. Naravno da mi je važno i da znaju razlikovati tople i hladne boje, a li mi je draže da iziđu kao kulturni i pristojni učenici koji poštuju druge.

PITANJE: Vodite Učeničku zadrugu Listek u našoj školi. Što sve izrađujete i jesu li učenici zainteresirani za sudjelovanje u zadrugarskim aktivnostima?

ODGOVOR: Budući je naša škola jedna od prvih ekoškola u gradu Zagrebu, trudimo se da sve izrađujemo od otpada i recikliramo stare materijale ili koristimo prirodne materijale. Trudimo se da ne koristimo materijale koji se ne mogu reciklirati. Izrađujemo dekoracije za školu, sajmove, nakit, skulpture. Kada sam se zaposlio u školi, bilo me strah hoće li biti zainteresiranih učenika za rad u zadruzi. Ove godine ih na svakom satu ima 10-15 što je problem jer nemamo dovoljno materijala i da bih spriječio taj kreativni kaos, podijelio sam učenike u dvije skupine jer je stvarno puno zainteresiranih.

PITANJE: Koji je vaš najveći uspjeh do sada, čime se ponosite?

ODGOVOR: Ponosim se svim nagradama koje sam osvojio od srednje škole, fakulteta do danas. Uvijek mi je drago kada na izložbama pokupim neku nagradu jer je to dosta velika potvrda mog rada koji su prepoznali ljudi koji se bave umjetnošću, naravno da se osjećam sretno i ispunjeno. Ali isto tako kada mi na kraju sata dođe neki učenik i kaže mi da mu je danas bilo baš super na likovnom, da je nacrtao do sada najljepši rad ili da sam super profesor, to mi je još veće veselje i nagrada.

PITANJE: Gdje se vidite za 10 godina, što vam je cilj ostvariti, a možda još niste?

ODGOVOR: Rado bih se vidio u ovoj školi, jer mi se stvarno sve sviđa: od kolega do osoblja i učenika i trudit ću se da ostanem raditi u ovoj školi. Jedan san mi je da otvorim svoju školu crtanja u kojoj bih pripremao učenike za upis u srednju školu i srednjoškolce za upis na Likovnu akademiju gdje bih radio individualno s učenicima.

PITANJE: Imate li neki hobi? Kako se opuštate?

ODGOVOR: Volim se opuštati tako da crtam. Također se volim baviti sportom, tjelovježbom jer su mi najdraži predmeti u školi bili tjelesni i likovni. Bavim se crtanjem karikatura. Sve je počelo od moje ljubavi prema mangama i animeu još u osnovnoj školi. Ne vidim u tome ništa loše. Dosta mojih kolega smatra da takvi šablonski prikazi nisu dobri jer djeca nisu kreativna, no mislim da sam ja baš dobar primjer da od toga može proizaći nešto što se može unovčiti. Angažirao sam se marketinški pa sam crtao neke poznate ličnosti iz Hrvatske, Balkana ili iz svijeta. Ako te tagiraju, bace lajk ili sharaju, možda te prepoznaju na širem području. Jednom je moja sestrična predložila da nacrtam Maju Šuput. Nije prošlo ni nekih pola sata, Maja je meni lajkala crtež, javila mi se na Instagram kako bi došla do crteža jer joj se jako sviđa. Na kraju je moja ilustracija završila na njezinom prašku za rublje i omekšivaču. Naravno, Maja je promovirala i mene kao ilustratora.

PITANJE: Koji je vaš moto, misao vodilja ili neka draga izreka?

ODGOVOR: Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra!

Razgovor vodila: Elena Glasnović, 6.a