U moje susjedstvo doselilo se dvoje djece, Ivica i Marica. Živjeli su teško i siromašno. Imali su zločestu maćehu. Bila je zavrnutog uma i htjela je otjerati djecu iz kuće. Kaže ona svome mužu: „Riješimo se mi njih dvoje. Jedva se brinem za sebe kamoli ću za njih.“ Tati je bilo teško ostaviti djecu, ali ipak pristane. Nije to sve. Marica je bila mudra i kroz prozor je bacala kamenčiće da bi mogla znati put do kuće. Kasno uvečer svi su zaspali. Ivica i Marica skoče kroz prozor i začude se: „Pa gdje su kamenja?“ Pokupila ih je Gradska čistoća. Priđe im čovjek iz Gradske čistoće i počne razgovarati s njima. Čuo je tužnu priču kako su ih roditelji ostavili. Pošto je čovjek volio djecu, povede ih u svoj dom. Sutradan tata u potrazi za djecom čuje glas Ivice i Marice. Vidio ih je kako se igraju. Priđe im i zagrli ih. Obeća da ih nikad više neće ostaviti i zahvali čovjeku iz Gradske čistoće. Vratili su se svojoj kući i maćeha će na to: „Što si ih doveo? Puna mi ih je kapa!“ Tata postupi pravedno i istjera maćehu iz kuće. Živjeli su sretno do kraja života.

Antonio Karaman, 4. b