RIJEČI MOJA BUDI ŠIROKA

Riječi moja budi široka. Jer, kad kažem: zemlja, kamen, rijeka, more… Kad napišem povijest, jauk, patnja, izdaja, vjernost... Kad
mislim, kad pišem i kada govorim Hrvatska
pomislim odmah da istočno, zapadno, sjeverno ili južno od nje isto tako šumi neko more. Teku neke rijeke. Traje neka domovina i bilježi se vrijeme svekoliko od slave, poraza i izdaje.
Kada kažem: glad, žeđ, kruh, voda pomislim
odmah da negdje tamo isto tako na drugom
jeziku neka usta išću najnužnije.
Kada napišem: sloboda, pravda, osuda, presuda, ubojstvo, pokolj, rat, stratište, gubilište, pritvor, zatvor… pomislim također da negdje dolje ili negdje gore ili negdje tamo na nekom jeziku, neke ruke zapisuju, neka usta govore s koljena na koljeno. Istu kob. Istu nevolju.
I tuguju sa svojima za svojima.
Kada napišem: kolijevka, pa dijete, pa nevinost.
Kada napišem uspavanka pomislim odmah da negdje isto tako tanano i ćutno uspavljuje neka majka jedinca i bdije nad snom.
I kada napišem: moje, tvoje, naše, njihovo,
isto tako pomislim da negdje tamo na drugom jeziku druga usta govore, druge ruke zapisuju
moje, tvoje, naše, njihovo…
Kada kažem Hrvatska riječi moja budi široka.

IVAN TOLJ