Dan grada Splita (sv.Dujam)

Sveti Dujam, latinski Domnius, Doimus, popularni splitski sveti Duje, martir iz 3. stoljeća naše ere, svakako je duhovna vertikala grada Splita, kojemu je on patron.

Na njegov blagdan 7. svibnja, kad se ritualno otvara njegova raka u splitskoj prvostolnici i kad, praćena pjesmom i insignijama župa i bratovština, kreće veličanstvena procesija s njegovim moćima užom gradskom jezgrom s misnim slavljem i propovjedi, nekad u katedrali ili pred njom a danas na splitskoj Rivi. Sv. Dujam je najvrednija splitska tradicija, pojam vjere u gradu koji ga izabra za svog sveca zaštitnika i postavi mu kosti u prvostolnici, jednoj od najstarijih katedrala na svijetu. Sv. Dujam je bio biskup u Solinu a žrtvu za vjeru podnio je, po tradiciji, 304. godine naše ere za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište. Sudbina je htjela da upravo carski mauzolej postade svetištem careve žrtve, da grobnica postade mjestom slavlja života i vjere, da se careve kosti raznesu i sarkofag raskomada, a relikvije sv. Dujma postanu svetinja. Kroz stoljeća, svecu se obraćao puk ali i brojni umjetnici , osobito u likovnoj umjetnosti. U prvom hrvatskom oratoriju splitski skladatelj Julije Bajamonti koncem 18. stoljeća glazbeno je obradio prijenos Dujmovih kostiju, svecu u čast ispjevane su i skladane mnoge pjesmenajčešće himničke naravi, a od napisanih svečevih životopisa najpoznatiji je onaj iz pera Dubrovčanina Ivana Dražića.

Po predaji smatralo se da je sv. Dujam živio u l. stoljeću i da je bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovjedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih sv. Petar uputi propovjedati u druge krajeve: Pankeracije ode na Siciliju, Apolinara u Ravenu a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije. Sv. Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.

Prvotno je pokopan na Marusincu u Solinu, a njegov kult se raširio među vjernicima koji su se pokapali oko njegova groba. Kroz stoljeća častili su ga u niz crkava, sagrađenih u njegovu čast – prije nekoliko godina jedna takva crkva sv. Duje obnovljena je u Kotoru. Dujam se prikazuje najčešće s insignijama biskupske odore, s palmom i prvostolničkim križem. Koliko je u Splitu važan njegov kult piše u prvoj glavi Statuta grada Splita iz 1312. godine, gdje se navodi: “... Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti”.

Danas se zemni ostaci sv. Dujma nalaze u raci na Morlaiterovom oltaru iz 18. stoljeća u Katedrali. Manji dio Dujmovih kostiju nalazi se i u oratoriju sv. Venancija u rimskom Lateranu, prvotnom sjedištu poglavara rimokatoličke crkve, zajedno s drugim dalmatinskim mučenicima te porečkim sv. Maurom. Naime, papa Ivan IV. dao je 641. po opatu Martinu prenijeti u Rim manje relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, što je potvrđeno 1962. kad je papa Ivan XXIII. dopustio da se otvori lateranski sarkofag s njihovim moćima.