I dok neki dječji psiholozi tvrde da “za prvi mobitel uvijek ima vremena”, drugi smatraju da je u redu djetetu dati mobitel onda kad ga dobije i većina djetetovih vršnjaka, ali pritom budno pratiti kako ga i koliko koristi.

12 godina je dob djeteta u kojoj stručnjaci podržavaju kupovinu prvog mobitela.

Kristina Bačkonja, psihologinja, kaže da čuje primjere poput sljedećeg: “Dijete ode van, u park, roditelj kod kuće misli da je odlično to što je na zraku i što se vani druži s vršnjacima, a nema pojma da dijete vani sjedi na nekoj klupi i ne odvaja pogled od ekrana mobitela, da uopće nije u interakciji s drugom djecom, ili da prijatelj pored njega sjedi, isto tako sa svojim mobitelom, pa jedan do drugog, sami a skupa, gledaju i tipkaju...

"Nikako ne mislim da bi roditelj trebao odlaziti za djetetom, uhoditi ga, jer to dugoročno narušava odnos povjerenja. Povjerenje i jest ključno, na tome se radi od rođenja, od najmanjih nogu, i ako je roditelj dobar model svojoj djeci, sve ide puno lakše. Nije dobro ‘stiskati’ djecu kroz prijetnje i ucjene. Čim su jako velika ograničenja, a ima djece kojima je potpuno zabranjen mobitel i surfanje već u dobi kad je to većini njihovih vršnjaka odavno dostupno, ta djeca gotovo uvijek pružaju otpor. Nekad roditeljima ne preostaje ništa drugo nego pustiti dijete, ne mogu baš sve situacije kontrolirati i vidjeti što dijete radi. No, ono što mogu jest - razgovarati s djecom, davati im primjer vlastitim ponašanjem, a jako je puno odraslih koji svojim ponašanjem daju suprotan primjer od onoga što traže od djece. Naime, verbalno govore jedno, a neverbalno poručuju nešto sasvim drugo. Pa, ako su majka ili otac non-stop na mobitelu, makar i u poslovne svrhe, kako onda braniti djeci i tražiti da se ona ‘maknu’ s mobitela? To djeca, pogotovo ona u adolescenciji, ali i ona mlađa, jako dobro vide i odmah registriraju, to je prva stepenica na kojoj kao roditelji padamo, gdje više nemamo nikakav argument”.

Dr. Milivoj Jovančević, pedijatar, govoreći o generacijama koje od prvog dana rastu u svijetu sveprisutnih pametnih telefona, daje primjer iz svoje prakse: "Dogodi se da kad pitam roditelje koliko njihovo jednogodišnje dijete može zadržati pozornost na nečemu što ga jako zanima čujem i odgovore tipa: "Slikovnicu će gledati minutu-dvije, a ako mu damo mobitel, to može gledati dok mu ne oduzmemo...”. Neki roditelji nisu svjesni koliko je to štetno za dijete, a neki idu i linijom manjeg otpora. Nemaju vremena baviti se djetetom pa je taj ekran često spas dok oni nešto drugo moraju obaviti. No, tu se javlja problem ranog razvoja mozga, kad je riječ o pokretnim slikama, svejedno jesu li u pitanju mobiteli ili drugi ekrani, neka pedijatrijska društva ne preporučuju nikakve ekrane u prve dvije, a neka čak u prve tri godine. Ti sadržaji pretjerano plijene pozornost djece, dolazi do prekomjerne stimulacije mozga, neka djeca nisu spremna nositi se s time. Konačno, to uključuje i elektromagnetska zračenja koja mogu biti značajna, a učinci takvog zračenja nisu još sasvim poznati”.

Današnji roditelji izloženi su velikim izazovima. Vrlo malo vremena imaju za interakciju s djecom, često se ta interakcija svodi na ‘tehnikalije’ tipa tko će dijete nahraniti, presvući, nekamo odvesti, dovesti. Manje je vremena za sjesti u miru, pričati, čitati knjige, učiti što je dobro, što nije... Konačan rezultat je taj da kod djece nažalost sve više vidimo manjak empatije za druge, dosta zamjetan u novijim generacijama."

Izvor: Jutarnji list, 24.03.2017.