15. siječnja obilježavamo puna tri desetljeća međunarodnog priznanja neovisnosti Republike Hrvatske. Ključnu ulogu u priznavanju Hrvatske su imale Njemačka i Vatikan, odmah poslije Islanda, u periodu kada je Domovinski rat bio na vrhuncu. Barem nakratko, optimizam i osmijeh  vraćeni su na lica nacije. Upravo to je bio poticaj za još jaču borbu hrvatskog naroda za neovisnost i vraćanje okupiranog teritorija. Nismo više bili sami. Snimke uplakanih, ali ozarenih  lica ljudi  na ulicama te vojnika u rovovima obišle su svijet. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tu večer je rekao :

„Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.“

Točno šest godina poslije, završena je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. Hrvatska je konačno bila potpuno slobodna zemlja.

Iza nas je trideset godina nove hrvatske povijesti. Prisjetimo je se posebnim stihovima Ivana Gundulića :

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”