U Vukovar su stigli u predviđeno vrijeme te doručkovali u restoranu “Istra” u sklopu Memorijalnoga centra Domovinskoga rata. Potom su se uputili u razgledavanje navedenoga centra pod stručnim vodstvom. Učenici su imali vremena i samostalno pogledati postavu muzeja koja se odnosi na Bitku za Vukovar. U hostelu “Dubrovnik” su poslušali predavanje na temu Domovinskoga rata tijekom kojega su mogli odgovarati na postavljena pitanja te tako pokazati svoje znanje o navedenoj tematici. Potom su posjetili socijalnu samoposlugu Humanitarne udruge “Duga” i predali namirnice i higijenske potrepštine za siromašne vukovarske obitelji. Uz stručno vodstvo su posjetili sljedeće lokacije: Spomen-dom “Ovčara”, masovnu grobnicu “Ovčara”, Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata, crkvu svetoga Filipa i Jakova, Spomen-dom hrvatskih branitelja te Groblje tenkova.

Tijekom obilaska, u učenicima su se izmjenjivali različiti osjećaji i raspoloženja - od tuge i zamišljenosti pa sve do suosjećanja, zahvalnosti i ponosa. Bilo je teško zamisliti kako su se u Vukovaru prije 31 godinu događale strahote – kada su danonoćno padale tisuće granata po vukovarskim braniteljima i civilima, kada su strah i neizvjesnost bili svakodnevica Vukovaraca. Još uvijek postoje rane koje podsjećaju na te ratne dane, kako na srcima Vukovaraca, tako i na pojedinim vukovarskim zgradama koje su i danas podsjetnik na ta vremena. Puni različitih dojmova koji su ih pratili cijeloga dana, učenici su pošli na ručak u restoran “Istra”, a potom su posjetili Gradski muzej „Vukovar“ koji se nalazi u dvorcu Eltz. Taj je dvorac, jedno od najpoznatijih kulturno-povijesnih vukovarskih znamenitosti, tijekom Domovinskoga rata uništen do neprepoznatljivosti.

Sljedeći muzej je bio „Muzej vučedolske kulture“ u kojem su se učenici upoznali s kulturom koja seže u prapovijesno doba, a iz čijeg su razdoblja učili o vučedolskoj golubici i vučedolskoj čizmici. S posebnim se nestrpljenjem očekivao obilazak nedavno obnovljenoga Vukovarskog vodotornja koji je do 18. studenoga 1991. nepokoreno stajao, a nakon toga čekao slobodu svojega Vukovara. Učenici su mogli pješice ili dizalom do vrha vodotornja. Pogled s vrha vodotornja na Grad Heroj su svakoga ostavili bez daha. Kakav je to osjećaj vidjeti kako se hrvatska zastava ponosno vijori nad vukovarskim ulicama?! Neopisiv, to se mora doživjeti! Kako li su se tek osjećali branitelji koji su 1991. neumorno i požrtvovno svakodnevno podizali hrvatsku zastavu pod kišom granata? To se može samo pretpostaviti.

Zadivljeni pogledom, s razmišljanjem o ratnim danima u Vukovaru, učenici su imali vremena samostalno istražiti vukovarske ulice, a nakon toga su se uputili prema autobusu i krenuli prema Popovači u koju su stigli u kasnim noćnim satima.

Ova terenska nastava se uvelike razlikovala od prijašnjih. Na njoj se učilo o hrabrosti, borbi, požrtvovnosti, upornosti i ljubavi vukovarskih branitelja i civila prema Vukovaru. Njihova žrtva treba biti utkana u naša srca i ona ne smije nikada biti zaboravljena!