Matej: S koliko ste se godina počeli baviti rukometom?

Perica: S nekih... možda 12 godina.

Matej: U kojem ste klubu započeli svoju karijeru?

Perica: U klubu Medveščak iz Zagreba.

Matej: Je li vas netko nagovorio ili?

Perica:  (smijeh) Nije me nitko nagovorio. Ja sam se i prije nekim drugim sportovima (tenisom, nogometom), ali u rukometu sam se baš pronašao.

Matej: U kojim klubovima ste igrali dosad i što vam je san?

Perica: Osim navedenog Medveščaka, još i u Varteksu jednu godinu, a zatim i ovdje u Nexeu. A san...Barcelona ili nešto tako - za kraj karijere.

Matej: Tko vam je najbolji prijatelj od suigrača?

Perica: Uh, bilo ih je više. Ovisi u kojem klubu, svugdje imaš nekog drugog prijatelja, suigrača s kojim se slažeš i s kojim se družiš i privatno, izvan treninga. Ne bih izdvajao nikoga.

Matej: Kako vam je bilo igrati prvi put protiv Zagreba ili Veszprema?

Perica: Protiv Zagreba to je bilo davne 2002. godine, više se i ne sjećam. A protiv Veszprema... to su uvijek malo jače, zanimljivije utakmice, ali u konačnici utakmica kao utakmica, samo je protivnik atraktivan pa je zanimljivije.

Matej: Jeste li bili uplašeni ili ste imali tremu?

Perica: Uvijek je prisutna blaga trema, ali to je pozitivna trema zbog koje je čovjek motiviraniji na bolju igru.

Matej: Koji vam je najljepši trenutak u dosadašnjoj karijeri?

Perica: Sva ta druga mjesta sedam godina u nizu... to su trenutci za pamćenje. Ali nešto posebno? Možda juniorska reprezentacija na svjetskom prvenstvu.

Klaudija: Koji događaj iz vaše karijere pamtite kao najljepši?

Marko: Mediteranske igre, tu smo osvojili srebro. I klupski uspjesi, znači druga mjesta u Hrvatskoj.

Klaudija: Koje vam je najveće razočaranje?

Marko: Utakmica s Magdeburgom, dobili smo gol u zadnjoj sekundi i nismo prošli dalje.

Klaudija: A vaše sportske ambicije?

Marko: Uvijek ambicije postoje, kroz cijelu karijeru želiš bolje i više, i svi bismo željeli biti prvi i najbolji... pa tako i ja.

Klaudija: Koliko je zahtjevno profesionalno bavljenje sportom?

Marko: S jedne strane je lijepo jer se baviš nečim što voliš, ali ipak... da bi bio najbolji, moraš trenirati više od suparnika i više ulagati u sebe. Prilično je naporno.

Klaudija: Jeste li imali većih ozljeda?

Marko: Ja srećom nisam imao, i nadam se da će tako i ostati.

Klaudija: Tko je po vašem mišljenju najbolji rukometaš današnjice?

Marko: Ima ih više. Od naših, izdvojio bih Karabatića i Duvnjaka.

Klaudija: Što biste poručili mladima, po čemu je rukomet poseban?

Marko: Najbitnije je da se djeca bave sportom,  nije toliko bitno kojim. Kasnije će se svatko pronaći u nečemu - nogometu, košarci, rukometu....

Klaudija: Kakav ste bili učenik u osnovnoj školi? Koji vam je bio najdraži predmet?

Marko: U osnovnoj školi sam bio odličan, a tjelesni mi je bio najdraži predmet.

Klaudija: Kako motivirati djecu na bavljenje sportom?

Marko: Pa recimo ovo danas je bila odlična  motivacija!