Svanula je i ta dugo iščekivana nedjelja. Cijeli dan sam imala crve u želudcu od toga kako ću se snaći u tuđoj kući, tuđem gradu, u tuđoj školi. U autobusu je bilo i zanimljivo i pospano. Došlo je do trenutka kada sam jedva čekala da stignemo.

Nakon kratkog upoznavanja s Ivinim roditeljima slijedila je nastava u OŠ Dr. Ivan Merz. Manje – više ponedjeljak je brzo prošao, cijelo popodne sam prespavala. U utorak smo uz neke školske obveze posjetili Tehnički muzej. Popodne smo se družili, šetali gradom. Srijeda je bila predviđena za orijentacijsko hodanje gradom. Imali smo određene zadatke. Uh, taj dan smo Iva, njena mama i ja čak obavili i kupovinu. Zagreb i šetnja trgovinama, neprocjenjivo iskustvo! Navečer smo imali priredbu za prijatelje iz Zagreba. Imala sam blagu tremu jer me čekalo recitiranje mog monologa. Bilo me je strah da ne osramotim svoju školu, svoje profesore. Ali, naprotiv, bili su jako zadovoljni.

I eto, već četvrtak, a to je bio najuzbudljiviji dan. Susret s predsjednikom Ivom Josipovićem. Kad su odlučili da mu ja predstavim svoj monolog, mislila sam da ću u zemlju propasti. Nakon toga čekala nas je priredba na Zrinjevcu, proslava dana škole. I četvrtak je prošao na brzinu. Kako je brzo proletio petak ni sama ne znam. Posjetili smo zoološki vrt. Popodne sam provela spremajući se za povratak kući i pošla sam do McDonaldsa. U popodnevnim satima smo se okupili na autobusnom kolodvoru i oprostili se od naših prijatelja iz Zagreba. Krenuli smo na put prema svojim kućama. Mogu vam reći, bilo je lijepo, ali već sam se pomalo poželjela svojih roditelja, seke, prijateljica, svog kreveta. Zbog toga mi se put iz Zagreba autobusom činio kao cijela vječnost.

Još vam samo mogu reći, dok vam ovo pišem, već su mi dosadili i sestrina gnjavaža  i mamino dozivanje. E,sad bih ja opet u Zagreb.

 ANA  MILETIĆ , 5.A