Zadnji put zajedno

                Ulazim u Hotel Bilogora u Grubišnom Polju. U predvorju ugledam blještavilo haljina. Na trenutak ne prepoznajem svoje prijatelje iz školskih klupa. Dečki u odijelima! Nešto nevjerojatno. Tako su zgodni! Jedni drugima se divimo.

                Roditelji i gosti polako počinju stizati. Uskoro će naš program koji smo dugo smišljali. Svi smo jako uzbuđeni jer je ta velika večer napokon došla. Naša razrednica Vanesa Prister drži uvodni govor. Nakon par lijepih riječi počinje sa prozivanjem nas maturanata, i naših pratnji. Roditelji sa ponosom gledaju na svoju djecu. Nakon našeg ulaska na red dolaze profesori. Svatko ima priliku nešto reći. Naravno, čuju se samo riječi hvale, od ravnatelja, koji nas prati od osnovne škole, pa do profesora, koji su s nama samo dvije godine. Suza u očima je sve više, iako se većina zbog šminke suzdržava. Nakon lijepog valcera s pratnjom, plesa s roditeljima i s profesorima i najmanja napetost je nestala. Sve je čarobno... na svakom licu se vidi neopisiva sreća. Svaka svađa iz razreda je zaboravljena,ostavljena negdje drugdje... Uz dobru pjesmu i ples večer je brzo došla do kraja. No, vjerujem da će svakome od nas ostati dugo u sjećanju.

                Pred kraj večeri sam pogledala sve prijatelje, i shvatila da smo mi jedinstveni, usudila bih se reći, generacija za pamćenje!! I tek sam sad, na rastanku, shvatila da bolje prijatelje od ovih neću naći...

                                                                                  Martina Orct