SJEĆANJE NA TINA UJEVIĆA  
( Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenog 1955.)

” Još se sjećam stabala mojega djetinjstva: kostela, murve i bazge. Vrgorac s paklinom i paklenim vratima blista u mojoj uspomeni, a Matokit je slavniji i ponosniji nego Učka, on nad kojim sam gledao visoki i ukleti mjesec zavjetovan vješticama i vilenjacima. Moja je koljevka bila puna čarolije, mjesečevih vragolija i čarolija, pređe priča, basna i gataka, maštovite zagonetnosti. “

Na Krležinu „Pozdrav pijani pjesniče“ iz prolaza dobacio je „Pozdrav zastavo svih boja“. Zavezanih očiju pogađao je sva vina, jedino je na okus vode ostao zatečen i rekao da ovo nije nikada probao. Prijatelj mu je rekao da će mu platiti piće ako ga slaže u sekundi, ovaj je rekao „Reko si dva.“ U Sarajevu mu nisu dali hotelsku sobu, a on je rekao: „Svakako ću dobiti svoju ulicu, nema veze.“ I dobio je ulicu sa svojim imenom.

LETI KO LIŠĆE ŠTO VIR GA

VIJE

ZA LET SI DUŠO, STVORENA,

ZA ZEMLJU NIJE , ZA POKOJ NIJE

CVIJET ŠTO NEMA KORIJENA

(Igračka vjetrova)

I na oblak koji tišti,

I na munju koja prijeti

Naša blaga NADA vrišti:

Biti čisti. Biti sveti.

(Uhapšen u svojoj magli)

Zelenu granu s tugom žuta voća

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

Al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

                                                Tin Ujević