Kako zaključujem po pričama prijašnjih gostiju svjetskih lutalica, ne bih se čudila da ovo predstavljanje ispadne ne toliko slučajno i da je zaista doživio poneku pravu jamesbondovsku avanturu. 

No, ako i jest, ovaj nam je put to prešutio. Pitanja publike i voditeljice Dijane Kolaković odvela su ga u drugom smjeru. Tako smo saznali koja je sva čudna jela kušao, kako jednako uživa na modernom zapadu i egzotičnom istoku, kako se u Skandinaviji vatreno zauzeo za svoj Balkan te kako je više puta razbio nacionalne barijere te sklopio prijateljstva s ljudima diljem svijeta koja su i danas živa.
Baš kao i novčić, Šalković ima dvije strane: glavu koja upoznaje svijet i pismo u kojemu o njemu piše, i to veoma dobro. Svojim romanom „Pravi se da ovo nisi vidio“ zaslužio je nagradu V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman 2006. Osim putopisa, vješt je i u pisanju krimića za koje kaže da su jedni od najlakših žanrova jer radnja može biti veoma fleksibilna sa širokim granicama, ali i najtežih zbog znoja i sati provedenih za računalom u njihovom stvaranju koje on ne raspoređuje po tjednima uz opasnost da ih nikad ne dovrši, već „piše dok ne napiše“. Ovo me najviše iznenadilo jer nikada nisam srela spisatelja s ovakvim stilom rada. Ti su se sati zasigurno isplatili, a pogotovo kod „Valcera protiv Eintrachta“ za koji je dobio još jednu nagradu – Balkan Noir.

Možda su predavanja Davora Rostuhara ili Tomislava Perka bila začinjenija ludim zgodama, ali Šalković nas je najrealnije od svih savjetovao o tome kako i mi možemo putovati objasnivši nam da su najbitniji razrađen plan i nepokolebljiv stav.

Hrvoje Šalkanović zamijenio je sve buduće avanture s jednom, najvećom pustolovinom svog života – roditeljstvom, Vidjet ćemo hoće li i kako ovo utjecati na njegov budući rad, ali sigurna sam da nas čeka još nešto zanimljivo.

Ela Pahor, 3. g