Prije nego što sam došla u posjet domu za starije i nemoćne osobe, moram priznati da sam imala mnogo predrasuda. Dakle, očekivala sam namrgođene starce koji žale i prigovaraju o svojoj sudbini i još ozbiljnije i bezobraznije osoblje.

Međutim došavši u dom i vidjevši samu boju kojom je obojan, točnije narančastu boju, boju sunca kako glasi i sam naziv doma, zatim doček i pozdrav predsjednice te ostalih djelatnika, istoga sam trenutka osjetila iznenađenje, a potom i toplinu i uzbuđenje.

Uvele su nas u, tzv. dnevni boravak gdje se provode razne radionice. Nakon što smo naravno bile počašćene sokom i grickalicama jedna od domaćica provela nas je kroz dom. Sve što sam vidjela jako mi se svidjelo, a posebno prostori za zajednička druženja.

Upoznale smo se i s nazivom gerontodomaćice što su zapravo žene koje pomažu starijim ljudima koji žive sami. One im donose drva za ogrijev na bliže mjesto, donose im hranu, plaćaju račune, peru odjeću ili pak vode k liječniku.

No, problem s kojim se susreću je da mnogi ljude ne žele pomoć do gerontodomaćica što je po mom mišljenju veoma žalosno jer im one samo žele pomoći jer oni i onako nemaju nikoga tko bi se skrbio za njih.

Zatim dočekujući gradonačelnika, oko pola sata provele smo u upoznavanju i razgovoru sa štićenicima doma, ali i onima koji samo dolaze u dom na vježbe ili radionice. U razgovoru sam s ukućanima doma otkrila da shvaćaju okolnosti zbog kojih moraju  biti gdje jesu i pokušavaju živjeti s tim na najbolji mogući način.

Nakon što je gradonačelnik izrekao nekoliko riječi u znak potpore ukućanima, a jedne od tih riječi koje će meni ostati u sjećanju, bile su da trebamo uvijek biti zahvalni onima koji su nas podigli, odgojili i dali nam svu svoju ljubav pa mi je stoga ovaj posjet nakon tih riječi ostao u sjećanju još više značajan. Nakon tog posjeta još se više veselim ponovnom odlasku u Dom.

Jelena Šimunić, 3.ur