Batine kao odgojna metoda i nasilje: Gdje je granica?

Djeca imaju bazične potrebe osjećati se: sigurno, voljeno, poštovano, vrijedno ljubavi, prihvaćeno, sposobno… jednako kao što imaju bazične potrebe za vodom, hranom, zrakom, tjelesnom toplinom i slično. S tjelesnim potrebama većina roditelja nema previše problema – uspješno ih prepoznaju i bez razmišljanja zadovoljavaju jer znaju da djeca bez toga ne bi mogla preživjeti. Kada dođemo do emocionalnih potreba, neki odrasli imaju određenu distancu i skepsu. Što to znači da je djetetova bazična potreba osjećati se voljeno, sigurno i poštovano? Ako kažemo da ni bez toga dijete ne bi moglo preživjeti, mnogi roditelji rekli bi da to nije točno i da pretjerujemo. U pravu su, dijete bi moglo preživjeti u fizičkom smislu, ali da bi preživjelo u emocionalnom smislu, potrebne su mu brojne prilagodbe i obrambeni mehanizmi. Dijete koje doživljava uvrede, posramljivanje, ignoriranje, jednako kao i dijete koje doživljava batine od svojih najbližih, razvit će određene obrasce mišljenja, doživljavanja, emocija i ponašanja koji će mu kratkoročno možda pomoći, a dugoročno mogu biti djetetovi neprijatelji.

Primjeri su brojni. Koliko god psihoterapija može biti uspješna, snažna i važna, djeci i mladima ništa nije više ljekovito od odnosa sa svojim roditeljima. Ako imaju dobru bazu, osjećaj povjerenja i sigurnosti u primarnim obiteljima, čak i ako je potrebna stručna podrška i pomoć iz nekih razloga, oporavak djeteta značajno je brži i uspješniji od djece koja nemaju dobre temelje odnosa u obitelji. A nasilje ubija dobar odnos. Zato promoviramo odgoj bez nasilja, kao zdravstvo, kao znanost, kao struka i zakon.

Nemojte brkati odnos bez nasilja i odnos bez granica

Mnogi roditelji brkaju odnos bez nasilja i odnos bez granica. Savjeti suvremenih psihologa često se pogrešno tumače, kao da djecu treba razmaziti i podilaziti im u svemu, što je apsolutno netočno. Isto kao što dijete ima pravo na ljubav i nježnost, ima pravo na granice i strukturu. Zašto su granice u odgoju toliko važne? Dijete koje nema vodstvo u odgoju od strane svojih roditelja, pravila ponašanja, posljedice pridržavanja i nepridržavanja tih pravila, jasno i dosljedno postavljene obveze i zadatke – nije sretno dijete. Posljedica neadekvatnog ponašanja ne mora biti udarac. Može se raditi o uskraćivanju nekih povlastica, koje nisu potreba djeteta (poput ljubavi roditelja), nego želje djeteta (poput sladoleda ili mobitela). Može se raditi o restitucijskim posljedicama, primjerice dijete koje svjesno uprlja zid, mora ga prefarbati/pomoći u tome. Važno je imati i pozitivne posljedice adekvatnih ponašanja jer djetetu nema većeg potkrepljenja od roditeljske pažnje i odobravanja.

Neki roditelji kažu da se djecu ne treba nagraditi za nešto što je „normalno“, što je ionako njihova obveza, poput primjerice čišćenja sobe. Ne treba to biti velika nagrada, može biti priznanje roditelja da su dobro odradili zadatak, poljubac, zagrljaj, mogućnost da primjerice dijete odabere film koji će cijela obitelj gledati ili društvenu igru u kojoj će svi sudjelovati. Djeca mlađa od 3 godine ne razumiju uzrok i posljedice, ali od batina mala djeca uče jedino da su roditelji nesigurni Ima raznih ideja kako graditi odnos i odgajati dijete bez primjene nasilja, što je osobito važno kod male djece. Djeca mlađa od tri godine ne razumiju uzrok i posljedice, ne nauče „lekciju“ iz batina. Primjerice, jedna mama ispričala nam je kako bi udarila malo dijete samo kad pretrčava cestu jer se brinula za njegov život, htjela ga je naučiti da čeka uz semafor. Dijete je na to reagiralo tako da je pretrčavalo cestu tako da bi rukama pokrilo guzu.

Od batina mala djeca uče jedino da su roditelji nesigurni, u jednom trenu topli, u drugom trenu strašni, a nemaju osjećaj da svojim ponašanjem mogu predvidjeti te promjene, što ih čini prestrašenima i bespomoćnima. Za malu djecu bolje je prevenirati potencijalno problematične situacije, primjerice kemikalije držati na visokoj polici tako da ih dijete ne može dohvatiti umjesto udariti dijete kad se počne igrati njima. Roditelji su puno pametniji od beba i uglavnom uspješno predviđaju potencijalne rizike. Zašto je ljudima teško odustati od tjelesnog kažnjavanja djece? Iako se o ovoj temi puno govori i piše, iako je tjelesno kažnjavanje zabranjeno zakonom već 20 godina u Hrvatskoj, istraživanja pokazuju da mnogi roditelji i dalje tuku svoju djecu, da nisu upoznati sa zakonskom regulativom, da ju ne znaju ni mnogi stručnjaci, da značajan broj mladih planira tući svoju djecu u budućnosti i tako dalje. Umjesto da ponavljamo samo ono što znamo kao struka, pokušajmo razumjeti zašto je ljudima toliko teško odustati od tjelesnog kažnjavanja djece i iz te pozicije vidjeti što možemo promijeniti.  Argumenti roditelja za i protiv fizičkog kažnjavanja Roditelji su danas preplavljeni – obvezama, poslovima, stresorima, problemima više nego ikad prije. Također su preplavljeni gomilom informacija i dobronamjernim savjetima drugih roditelja, svoje obitelji (koja često nije uz njih kao što je bila ranije), stručnjaka, suradnika, a najviše dr. Googla. Koju god temu vezanu za roditeljstvo odaberete, Google ima tisuću i jedan odgovor, a detalje možete naći i na društvenim mrežama. Tamo roditelji znaju biti jako okrutni prema drugim roditeljima pa se međusobno prozivati i nazivati „lošim majkama“, „lošim očevima“ ako djeca koriste zubnu pastu A umjesto zubne paste B, ako djeca jednu jabuku iz supermarketa, a ne iz eko-proizvodnje, ako djeca imaju plastičnu igračku koju žvaču umjesto didaktičke igračke, ako pišu prije škole, ako ne pišu prije škole, ako su puno pred mobitelom, ako nemaju mobitel, ako (još) nose pelene, ako ne nose pelene i tako dalje.

Roditeljima je teško, pod pritiskom su, traže odgovore i žele biti najbolja verzija sebe, a kao da im savjeti paradoksalno znaju odmagati. Prirodnog intuitivnog roditelja u sebi mnogi roditelji ne čuju jer su tuđi glasovi previše glasni. Mama uglavnom zna kad je beba gladna i kad ju treba nahraniti (dojiti ili ne dojiti, bez osude) – a opet imamo toliko mama koje bude svoje bebe da ih nahrane jer su pročitale u tablici na internetu nakon koliko sati beba od mjesec i četiri dana treba jesti. Roditelji koji ovo čitate, prije svega opustite se. Iz vaše preopterećenosti i tendencije da budete što bolji, možete pribjeći tjelesnom kažnjavanju jer daje relativno brzu promjenu ponašanja – dijete prestane raditi ono što ne želimo da radi. No, dugoročno, dijete osjeća strah, ima potrebu skrivati stvari od roditelja, odnos je narušen i odrasta s iskrivljenim uvjerenjima o svojoj vrijednosti i vrijednostima u životu uopće.

Imamo potrebu opravdati svoje roditelje i njihove postupke

Druga stvar koja izaziva otpor kod roditelja je osobna prošlost. Svi mi imamo potrebu misliti dobro o svojim roditeljima i, koliko god ćemo često spremno ogovarati mamu ili tatu žaleći se na sitnice, grozno nam je kad o njima loše govori netko drugi. Ako su nas roditelji tukli ili vrijeđali, ako su nam lomili kosti ili srca, to su i dalje naši roditelji i imamo potrebu opravdati njihove postupke. Svako zlostavljano dijete, bez iznimke, krivca će tražiti barem djelomično u sebi jer mu treba ideja da su njegovi roditelji dobri, pravedni, da ga vole i da će brinuti o njemu. Fragmente takvih poruka nosimo sa sobom i u odrasli život. Otkud nam poriv da udarimo dijete? Čim vide neki tekst ovakvog naslova, on u osobama s iskustvima batina može izazvati intenzivne emocije, potrebu da se tekst pročita, da se svaki redak doživi kao napad na sebe i/ili svoje roditelje, da se komentira i povezuje s onima koji svijet doživljavaju na sličan način. Lakše je reći da su današnji psiholozi „pokvarili“ djecu, nego zagledati u svoju dušu i rana iskustva. U realitetu su roditelji samo ljudi koji imaju vrline i mane, baš kao i svi ostali ljudi. Zadatak odrastanja je spojiti dobro i loše u mami, dobro i loše u tati, te gledati svijet u raznim nijansama, umjesto u crno-bijelo terminima. Moguće je da ste imali dobre roditelje koji su vas silno voljeli i koji su nekad pogriješili i udarili vas jer nisu našli bolji način ponašanja u tom trenutku. Možda su bili nagli, impulzivni i teže su se kontrolirali. Usto su mogli biti topli, nježni i brižni.

‘Bio sam ‘zločesto’ dijete’ – tko vam je to prvi rekao? Čije su to riječi i etikete? Neki će reći da su kao djeca bili „zločesti“ – tko vam je to prvi put rekao? Čije su to riječi i etikete? Kako su utjecale na vas? Možda ste imali problematična ponašanja. Njima niste zavrijedili da vas itko udara, niti okolnosti mogu biti opravdanje za nasilje. Mogu biti objašnjenje i dati neki kontekst tome da su i vaši roditelji ljudi od krvi i mesa. Ako se sjetite djeteta u sebi koje je patilo zbog batina, to ne znači da ćete baciti sjenu na cijelo svoje odrastanje i svoje roditelje kao osobe. To samo znači da dolazite do zrelosti i kontakta sa svojim autentičnim emocijama. Neki ljudi imaju ozbiljne traume od batina u djetinjstvu, neki ne – ali nikome na svijetu batine nisu bile ugodno iskustvo. Što nam je teže priznati da su nas batine pogađale, to će nas na nesvjesnoj razini jače određivati. Također, mnogi roditelji kažu da nije svaki udarac po guzi jednak zlostavljanju – istina je. Ali gdje je granica? Djeca koja su tjelesno kažnjavana su prema istraživanjima u 11 puta većem riziku da postanu zlostavljana od djece koja odrastaju bez batina.

Dvoje od troje djece u Hrvatskoj u tjedan dana doživljava tjelesno kažnjavanje, a polovina njih posljedično i zlostavljanje.  Konačno, većini roditelja njihova je roditeljska uloga najvažnija u životu. Ulažu puno truda, energije i ljubavi u roditeljstvo. Ne vole se osjećati kao da nisu uspjeli, kao da su podbacili, kao da ih netko kritizira i govori im s visoka što trebaju, a što ne trebaju raditi. Društvo ima zadatak prije svega štititi djecu, ali se i prema roditeljima postaviti kao prijatelj i podrška, a ne samo kao strogi sudac i kritičar. Takav stav kod roditelja izaziva otpor, obrambenu reakciju i želju za povlačenjem. Nekad roditeljima savjetujemo da djeci trebaju osim „ne“, reći i što mogu drugačije učiniti – isto treba i roditeljima. Preporučila bih svim roditeljima koji ne znaju koje su druge opcije, a žele ih isprobati, da pretraže web stranice Poliklinike i Hrabrog Telefona, da posude ili kupe našu knjigu „Znanost i umjetnost odgoja“ koja pristupa upravo iz ove perspektive, dajući pregršt primjera i alternativa nasilju koje može koristiti svaka obitelj.

Cilj nam je da se roditelj osjeća kompetentno, a ne bespomoćno. Jesu li djeci potrebne kazne? Prihvaćamo lijekove za tijelo, tako trebamo prihvatiti lijekove za um, emocije i zdrav razvoj Neki roditelji ne vjeruju u tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu, ali iz bespomoćnosti i frustracije udare dijete. To obično bude trenutak kad se obrate za pomoć. Iako nije dobro udarati dijete, ne znači da će dijete patiti od teških posljedica zbog jednog izoliranog incidenta. Svi mogu pogriješiti, tako i roditelji, bitno je što rade s tim, jesu li spremni priznati pogrešku i raditi na sebi, na odnosu da bi u budućnosti mogli postupati drugačije. Vjerujem da nema roditelja koji nikad nije rekao ili napravio nešto djetetu što bi rado povukao i izbrisao, no poanta je u obrascu odnosa koji imate s djetetom, a ne u tome da budete savršeni. Nema savršenog roditelja, a i da ima, ne bi bio dobar za dijete. Upravo vaše nesavršenosti i način kako se nosite s njima djetetu pružaju dozvolu da i samo nekad pogriješi i primjer kako iz grešaka izvući najbolje za budućnost.

Odgoj kakav je bio nekad nije isti kakav bi trebao biti danas. Zašto?

Svijet ide naprijed, znanost i struka idu naprijed, neke potrebe ostaju iste, a neke se mijenjaju. Prije nismo imali antibiotike pa su ljudi umirali od upale pluća. Znači li to da bi trebali i danas? Kao što prihvaćamo lijekove za tijelo, trebamo prihvatiti i „lijekove“ za um, emocije i zdravi razvoj, a ne samo prozivati jedni druge i pitati se tko je kriv kad eskalacija nasilja nad djecom ili među djecom preplavi naslovnice. Taj put ponekad je težak i isprepleten brojnim vjerovanjima, osobnim iskustvima, ranama i emocijama. Ipak, nije ga nemoguće prijeći i potičem roditelje da na njemu prime ruku stručnjaka kao ruku prijatelja.

Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije

Poliklinika za zaštitu djece, Zagreb