Njegov otac bio je učitelj José Ruiz Blasco, a majka María Picasso y Lopez. Picasso je svoju prvu sliku naslikao već s 9 godina (1890.). Smrt sestre Conchite, koju je odnijela difterija 1895., ostavila je u njemu duboki trag. Videći da se stanje sestre pogoršava on se zavjetuje kako će se okaniti slikanja ukoliko sestra izmakne smrti. Tada se nalazi u strašnoj dilemi: s jedne strane želi da mu sestra ozdravi, s druge gotovo priželjkuje njenu smrt kako se ne bi odrekao svoje strasti - slikanja. 

Sa 16 godina upisao se u školu Lijepih umjetnosti (Real Academia de Bella Atres de San Fernando) u mjestu La Curina u Španjolskoj. Dvije godine kasnije njegov otac je odustao od slikarstva ali je nastavio podržavati sina za kojeg su svi tvrdili da je genij. Sve do 1898. služio se očevim prezimenom Ruiz kada se potpisivao na slike. Nakon 1901. služi se majčinim djevojačkim prezimenom Picasso. Njegov genije manifestirao se još u ranoj mladosti - s 15 godina priredio je brilijantu izložbu. Između 1900. i 1902. u tri navrata putuje u Pariz, da bi se konačno 1904. tamo preselio. U Parizu se iskazao kao umjetnik te je sklopio ugovor prema kojem je slikao za mjesečnu plaću pd 150 zlatnih franaka što i nije bilo velik novac. Boemski život na ulicama Pariza fascinirao ga je. Tada su na njega snažan utjeca imali francuski slikari Paul Gauguin, Edgar Degas i Henri de Toulouse-Lautrec. Njegova slika Plava soba prikazuje utjecaj posljednja dva rečena slikara kao i njegovu evoluciju ka tzv. Plavom periodu. Tako nazvanom jer različiti oblici plavoga nekoliko narednih godina dominiraju u njegovim radovima. Izražavajući ljudsku mizeriju na njegovim slikama iz tog perioda moguće je vidjeti slijepce, prosjake, alkoholičare i prostitutke. Neki kritičari vjeruju kako slike iz Plavog perioda izražavaju njegov strah od smrti, siromaštva i bolesti.

Uskoro nakon što se nastanio u Parizu u ruiniranoj zgradi znanoj pod imenom Bateau-Lavoir, susreće Fernande Oliviera, prvog od mnogih svojih prijatelja koji će utjecati na teme, stil i raspoloženje njegovih radova. Ta sretna veza bila je razlog da Picasso promijeni svoje boje iz plavih u ružičaste i crvene. Godine 1904. i 1905. nazivaju se stoga Ružićastim periodom. Nadahnuće je tada nalazio u cirkusu koji je posjećivao nekoliko puta u tjednu. Kritičari vjeruju da je ovaj period vrijeme ostvarenja vlastitih težnji i sreće u osobnom životu te su stoga slike rađene u svjetlijim bojama. U ljeto 1906. za vrijeme Picassovog boravka u mjestu Gosol u Španjolskoj, ušao je u novu fazu - protokubizam, koju karakteriziraju utjecaji grčke, iberijske i afričke umjetnosti. Godinu dana kasnije (1907.) pada u depresiju i psihički oboljeva. Nadahnut francuskim postimpresionističkim umjetnikom Paulom Cézanneom (1908.) Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolike u stilu koji su kasnije kritičari nazvali malom kockom, što je vodilo ka terminu kubizma. Neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slični da ih je teško razlikovati. Ova suradnja između Picassa i Braquea potrajala je sve do 1911. Njih dvojica su razvili prvu fazu kubizma zvanu analitički kubizam. Picassove omiljene teme bila su: glazbala, mrtva priroda i njegovi prijatelji. Jedan od najčuvenijih portreta njegovih prijatelja je onaj Daniel Henry Kahnweilera. Nakon analitčikog kubizma Picasso prelazi na drugu fazu kubizma - sintetički kubizam. Ova druga faza kubizma dekorativnija je, a boje igraju veću ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni.

Za vrijeme 1. svjetskog rata nastanio se u Rimu radeći kao dizajner. Tu susreće i ženi se s Olgom Koklovom. Oko 1917. načino je nekoliko portreta u realističkom stilu. Riječ je o portretu svoga sina i brojnih prijatelja. Nekoliko slika u kubističkom duhu ranih tridesetih izražavaju prikriveni erotizam i Picassovo zadovoljstvo svojom novom ljubavi Marie Thérése Walter, koja (1935.) na svijet donosi kćerku Madu. Marie Thérése, koju je često portretirao dok je spavala, također je bila model za čuvenu sliku Djevojka ispred zrcala.

Nakon Francovog napada na mjesto Guernica u Baskiji 26. travnja 1937. u vrijeme španjolskog građanskog rata odlučuje naslikati sliku koja će opisati taj događaj. Slika je dovršena za manje od dva mjeseca. Guernica je izložena u Španjolskom paviljonu u Parizu na izložbi EXPO 1937. Tu nije riječ o portretu, Picasso je ovdje iskazao svoje osjećaje crtajući bika, umirućeg konja, palog ratnika, majku i mrtvo dijete, ženu zarobljenu u zgradi u plamenu i lika koji drži lampu. Unatoč kompleksnosti njegova simbolizma i nemogućnosti konačne interpretacije djela Guernica je napravila golem utjecaj na njegovo portretiranje ratnih užasa. Od 1938. do 1981. slika je bila izložena u njujorškom muzeju Moderne umjetnosti, da bi konačno bila vraćena u madridski Prado muzej. Godine 1992. slika je premještena u novi gradski muzej Reina Sofia umjetnički centar. U doba Drugog svjetskog rata smrt je tema mnogih njegovih djela.

Život i djelo majstora modernog slikarstva bili su ispunjeni ženama. "Dovoljno je pogledati datume kada su nastala njegova djela: ona se uvijek podudaraju s periodima oduševljenja... Sa svakim novim ljubavnim iskustvom zapažamo da njegova umjetnost napreduje, da se pojavljuju nove forme, novi slikarski jezik, poseban način izražavanja kojem bi se moglo dati žensko ime", to su riječi Picassova prijatelja Jamiea Sabartésa. Njegova prva ljubav zvala se Belle Fernande (Lijepa Fernanda). U to je doba on još samo Katalonac koji živi na rubu gladi u skupini ruševnih atelja na trgu Emile Godudeau (tzv. Bateau-Lavoir) u Parizu. Fernande Olivier susreće 1903. za olujnog dana. U grubi raznobojni nered Picassova ateljea ona je ušla kako bi se sklonila od kiše, magnetski privučena Pablovim pogledom, a iz njega izašla tek 1912. Nakon Fernande na redu je Marcelle Humbert, prekrasana pratilja Marcoussisa, kubističkog slikara poljskog porijekla. Idila traje sve do 1914. kada je vezi kraj. Nakon Marcelle kroz Pablov život žene prolaze veoma brzo. Bila je tu jedna dama iz Čilea, zatim Neka Paquerette, pa Iréne. Krajem veljače 1917. u Rimu susreće Olgu Kolokovu. Ona je plesna zvijezda, lijepa, inteligentna, otmjena i kćerka carskog generala. Njih dvoje će se vjenčati 1918., a tri godine kasnije (1921.) u toj vezi rađa se sin. No, s vremenom Olga stavlja veto na neke Picassove prijatelje i duge raspojasane noći. Ona želi potpunu odanost sebi i njihovom sinu. Raskid je na pomolu unatoč 16 godina bračnoga života. Autobiografija Alice Toklas (inspiracije pisaca i slikara te Picassove stare prijateljice), koju ona čita naglas pred Pablom i Olgom kap je koja preljeva čašu. Olga ne podnosi podsjećanje na Fernandu. Naglo napušta sobu i tada je sve gotovo. Ipak, Picasso nije nikada dobio razvod.

U okolicu Pariza povlači se 1932, nedaleko Gisorsa u dvorac koji je netom prije kupio. Tada u njegov život ulazi nova žena: Marie-Thérese Walter. Ona će mu biti inspiracija za nekoliko skulptura i mnogobrojne slike. S njom će dobiti kćerku koju će krstiti imenom Maria od Bezgrešnog začeća i prozvati Maya. U Pariz se vraća 1937. i tu pronalazi novu ljubav, umjetnicu hrvatskog podrijetla, koja se bavi fotografijom, Doru Maar (pravim imenom: Henirette Theodora Marković). U Cafe de Flore u pariškom kvartu Saint-Germain-des-Pres prozvali su je "divlja djevojka". Picasso je umoran od Marie-Thérese te organizira susret rivalki u njegovu ateljeu. Sučeljavanje dovodi do verbalno-fizičkog sukoba između dvije žene te označava kraja veze s Marie-Thérese. Picasso će kasnije prisjećajući se te scene reći: "To je bilo jedno od mojih najdragocjenijih iskustava."

U osvit Drugog svjetskog rata i pred samu okupaciju Francuske Picasso je umoran od Dore Maar te je kao i njezine prethodnice odbacuje. Izašavši iz jedne veze ulazi u drugu, ovaj puta sa slikaricom Françoise Gilot. Picasso ima 62 godine, a ona samo trećinu njegove životne dobi. Veza traje sve do 1954. kada Françoise napušta Picassa s dvoje njihove djece (sin Claude r. 1947. i kćerka Palma r. 1950.). Picasso tada viče za njom: "Nijedna žena ne napušta čovjeka kao što sam ja!" Prije nego ponovo zaplovi bračnim vodama na kratko se zabavlja sa izvjesnom Sylvette David. U lipnju 1955. na velikoj retrospektivnoj izložbi u pariškom Muzeju dekorativne umjetnosti jedan portret prepun svjetlosti pobuđuje pozornost - portret Madam Z. Riječ je o Jacqueline Roques, prodavačici u trgovini keramike u Vallaurisu na jugu Francuske. Ona će postati druga zakonita Pablova supruga. Vjenčali su se 1961. kada je Picasso imao 80 godina. Jedanaest godina kasnije (8. travnja 1973.) Picasso umire u dobi od 92 godine u svojoj vili Notre-Dame-de-Vie pored mjesta Mougins i za sobom ostavlja bogatstvo procijenjeno na 260 milijuna američkih dolara. Pet dana poslije Picassova pokopa njegov unuk Pablito popiti će lužinu. Četiri godine kasnije (1979.) Marie-Thérese se objesila, a druga supruga Jacqueline također se ubila (1986.). Sin Paulo kojeg je Picasso uvijek smatrao beskorisnim umire od alkohola i droga u svojoj 54 godini.

Za vrijeme njegova života Picassovi su radovi izlagani na bezbrojnim izložbama. Najneobičnija je bila svakako ona iz 1971. u Louvreu koja je priređena u čast njegova 90-og rođendana. Prije njega nijedan živi umjetnik nije u Louvreu imao izložbu svojih djela. Velika retrospektiva njegovih djela održana je 1980. u muzeju Moderne umjetnosti u New Yorku.

U listopadu 1944. postaje član Komunističke partije Francuske. Razlog svog pristupanja komunistima objasnio je riječima: "Postao sam komunist jer se naša stranka trudi više nego bilo koja druga naučiti kako izgraditi svijet u kojemu će ljudi jasnije razmišljati, biti slobodniji i sretniji. Dok čekam vrijeme kad ću moći ponovo u Španjolsku, Francuska komunistička partija je moja domovina." Za svoj angažman u Pokretu mira nagrađen je 1950. Staljinovom nagradom za koji je dizajnirao amblem golubice. Zahvaljujući tom angažmanu dobio je dosje u FBI-u. U tom se dosjeu nalazi i stavka od 15. lipnja 1950. gdje ga se optužuje za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza. Sve do Staljinove smrti (1953.) uživao je velik ugled u komunističkom pokretu. Nakon njegove smrti komunistički list Les Lettres françaises poslao mu je telegram zahtijevajući Staljinov crtež. Picasso je Staljina nacrtao onako kako je i inače slikao svoje slike što je izazvalo burne reakcije u komunističkom pokretu. Pa su mu, između ostalog, prigovarali da navedeni crtež ne odražava "ljubav koju radnička klasa osjeća prema neprežaljenom Staljinu" te da ne prikazuje njegovu moralnu, duhovnu i intelektualnu osobnost. No, napadi na njega nisu ga potakli da kritizira Partiju. Picasso je odgovarao kako su estetske stvari predmet za raspravu i kako je pravo Partije da ga kritizira, no da on u tome ne vidi nikakvo političko pitanje. I nakon Hruščovljeva raskrinkavanja Staljina Picasso je nastavio odbijati sve one koji su htjeli preispitivali njegova politička uvjerenja riječima: "A radnici, imaju li još tvornice u svojim rukama, a seljaci jesu li još vlasnici svoje zemlje? Onda je sve drugo sekundarno - jedina stvar koja je bitna je spasiti Revoluciju."

Izvor: http://biografije.org