Složili smo se: „Nikad nećemo zaboraviti"

U Poreč sam krenula autobusom u nedjelju, 27. travnja 2014. godine u 10 sati. Sjedeći sama na sjedalu razmišljala sam o tome kako će sve tamo izgledati, kakvi će biti ljudi, hoću li ikoga upoznati i hoću li se snaći u svemu tome. Mučilo me kome se trebam javiti u toj gomili ljudi te hoće li nam mentor biti jako strog.

Dio problema je nestao kada sam vidjela troje mladih ljudi kako zajedno stoje, razgovaraju i izgledaju kao da nekoga čekaju. To su bili Marija, Marko i Sara koji su me dočekali s osmjehom te smo se odmah, iako pomalo zbunjeni, počeli družiti.

Nakon nekoliko minuta ispred recepcije prošla je cura s ogromnim fotoaparatom u ruci koja nam je svima izgledala kao novinarka koja je došla po pobjedu. „Što ona tu sad ima slikati?! Pa još ništa nije počelo.˝ To su rečenice koje smo izgovorili vidjevši Teu, ali kada smo je upoznali shvatili smo da je ista kao i mi, pristojna i nasmijana cura, a da je zapravo fotografirala jer joj je bilo dosadno. Pridružile su nam se  Petra i Ivana.

Navečer smo svi otišli na otvorenje Držanog prvenstva i odlično se zabavili. Vrativši se u hotel upoznali smo svog mentora Zlatka Karla koji nam je podijelio zadatke za iduća dva dana. U sobe smo se vratili zbunjeni i zabrinuti. Nismo znali da nas čeka toliko posla, snalaženja u dvoranama, intervjuiranja, fotografiranja, a tako malo vremena za sve to.

Prvi dan u redakciji svi smo bili malo izvan sebe. Trudili smo se, ali sve je išlo nekako sporo. Upoznavali smo se s ljudima iz info -centra koji su nam pomagali u svemu, ali smo imali obvezu svaki dan im donositi fotografije  i slati  im izvještaje s natjecanja.

Drugi dan je već prošao malo lakše, a tekstovi su se brže pisali. Bila sam jako sretna primijetivši promjene u svom pisanju. Svaki dan saznali smo nešto novo. Uz praksu, mentor nam je učio kao se zovu dijelovi teksta, kako se piše intervju te kroz što sve prolaze novinari prije negoli što novine izađu. Od njega smo jako puno naučili, a najvažnije od svega u novinarstvu su brzina i upornost.

Družili smo se  svaki dan, ali jedna večer promijenila je sve. Večer kada smo svi poludjeli. Trčali smo po hotelu s fotoaparatom i snimali ljude. Kada smo se vratili u sobu naš prijatelj Marko imao je show, a gledali smo i turske sapunice koje Marko savršeno prevodi na hrvatski. Objavili smo prvi zajednički status na Facebooku koji je sadržavao jednu našu foru. Sve to dovelo je do toga da smo se zavoljeli još više i postali pravi prijatelji.

Došao je naš prvi slobodan dan. Osnovnoškolci su otišli i hotel je bio prazan. Umorni od danonoćnog pisanja, bez razmišljanja i s velikim veseljem pristali smo da na mentorov poziv odemo u Rovinj. Šetnja uz more, fotografiranje, palačinke sa sladoledom, penjanje po stijenama kako bismo imali najbolju zajedničku fotografiju, uživanje u mirisu mora, šetnja po park- šumi Zlatni rt te gledanje treninga hrvatske seniorske odbojkaške reprezentacije – najbolji dan ikad!

Dolazak srednjoškolaca sve nas je jako razveselio jer su među njima bili i naši školski prijatelji. Naši izvještaji i intervjui sada su bili još bolji. Već smo navikli na cjelodnevno pisanje, a večeri, odnosno rani jutarnji sati bili su rezervirani za druženje sa srednjoškolcima. Ljude smo upoznavali slučajno, na hodnicima i s njima pričali kao da se oduvijek poznajemo.

Večer proglašenja bila je najteža večer za našeg mentora jer je morao proglasiti pobjednika. Održao nam je prekrasan govor u kojem je opisao nas, naše ponašanje i napredak od početka do kraja našeg druženja. Nama zapravo uopće nije bilo važno tko će pobijediti jer smo bili jedni uz druge i živjeli zajedno od 0-24.

Za mene je ovo druženje bilo posebno, zbog toga što sam upoznala nove ljude  jer sam se odmaknula od svoje svakodnevnice, imala prilike upoznati se s dijelom novinarskog posla, uživala u timskom radu te ušla barem djelomično u svijet sporta te se osjećala ispunjeno...

Zahvaljujem se svima koji su mi omogućili da iskusim nešto novo i tako dobro.  Nadam se da ću opet imati priliku vidjeti sve ljude s kojima sam radila i ponoviti ovih šest dana, a do tada ću čitati izvještaje našeg dragog mentora i upijati ono najbolje iz njegovih radova kako bih u svom daljnjem radu bila još bolja.

Ivana Šarić intervjuira pobjedničku ekipu

IPL novinari s mentorom u Poreču

Napisala: Ivana Šarić