2021-03-08 12:02:35
DANI HRVATSKOGA JEZIKA 2021.
IZ POVIJESTI HRVATSKOGA JEZIKA: od početka do priznanja
U međusobnoj komunikaciji Hrvati su rabilI, a i danas rabe, tri narječja, i to: kajkavsko, čakavsko i zapadnoštokavsko. Sva su se tri narječja razvila iz zapadnoga južnoslavenskoga prajezika (ZJP). Mogu se utvrditi četiri dijalektalne skupine: alpska, panonska, primorska i dinarsko-raška. Iz alpske su se razvili slovenski dijalekti, iz primorske čakavski, iz panonske kajkavski, a iz dinarsko-raške zapadnoštokavski, istočnoštokavski i raški. Zapadnoštokavsko narječje je (ikavsko i ijekavsko) većinsko u Hrvata u odnosu na čakavsko i kajkavsko. Ali sva tri organska narječja upotrebljavali su Hrvati i kao "sirovinsku osnovicu" za svoj književni jezik. Na sva tri narječja sastavljali su bilješke, zapise, pisma,književna djela,isprave,rječnike i druge tekstove. Dakle, hrvatski je jezik u svojim temeljima trodijalektalan.
[04.03 18:19] Danica Crnov
PRVA STOLJEĆA PISMENOSTI U HRVATA
Latinski jezik
U početnim stoljećima svoga balkanskoga života hrvatski su svjetovni i crkveni dostojanstvenici, poglavito knezovi i biskupi, pisali latinskim jezikom. Taj se školovani jezik nalazi, primjerice, na Trpimirovu natpisu na kojemu piše Pro duce Trepimero. Trpimirov je natpis pronađen u Rižinicama podno Klisa.
Istim je jezikom pisana i Trpimirova darovnica iz 852. godine, najstarija isprava hrvatske povijesti. I drugi su tekstovi iz toga ranoga doba hrvatske povijesti pisani latinskim jezikom, kao Branimirov natpis iz Muča 888. godine, Držislavov natpis, Nadgrobna ploča kraljice Jelene iz 976. i dr.
Pod franačkom vlašću Hrvati su već bili pokršteni i tada su u bogoslužju upotrebljavali latinski jezik, tj. jezik svojih papa. A oni koji nisu znali latinski jezik i latiničko pismo, služili su se, kako svjedoči Crnorizac Hrabar,"črtami i rezami", tj. nekom vrstom runskoga pisma. Zaključak je da su Hrvati vrlo rano imali neku vrstu svoga pisma.
Crkvenoslavenski ili staroslavenski jezik-Sveta braća Konstantin-Ćiril i Metod
Na poziv velikomoravskoga kneza Rastislava, a protiv ponjemčivanja, bizantski car Mihajlo III. u Moravsku šalje braću Ćirila i Metoda koji će propovijedati i pokrštavati na slavenskom jeziku. Braća, optužena za krivovjere, pozvana su u Rim. Konstantin, dobivši u samostanu ime Ćiril, obolio je i umro u rimskom samostanu.
Posljednjih desetljeća 9. st. u Moravskoj umire Metod, a njegovi učenici bivaju protjerani. Većina ih iz Moravske kreće prema zemljama slavenskoga juga- prema Bugarskoj i Makedoniji te prema Hrvatskoj
jačajući i šireći novu vjeru na jednom slavenskom jeziku što ga nazivamo crkvenoslavenskim ili staroslavenskim jezikom. Na tom su jeziku zabilježene mnoge molitve. Tako i najpoznatija među njima -Očenaš.
Otče naš iže jesi na nebesih
sveti se ime Tvoje.
Pridi cesarstvo Tvoje
budi volja Tvoja
jako na nebu i na zemlji.
Hlib naš vsedanji daj nam ga danas
i otpusti nam dlgi naše
jakože i mi otpuščaem dlge dlžnikom našim.
I ne vavedi nas v napast
na izbavi nas od neprijazni.
Na tom su jeziku pisane liturgijske i crkvene knjige, ponajprije evanđelja. Za te je knjige Konstantin Ćiril izradio i posebno pismo zvano glagoljica. Glagoljica je u početku bila obla, a poslije, vjerojatno zbog lakšega urezivanja u kamen, prešla je u uglatu.
Tako su djelovanjem solunske braće Konstantina i Metoda, Hrvati, kao i drugi Slaveni, dobili svoj književni jezik i slavensko pismo. Na hrvatskim se dvorovima, kneževskim i kraljevskim, i dalje upotrebljavao latinski jezik.
Hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika
U temelju crkvenoslavenskoga jezika bilo je jedno narječje iz okolice Soluna. Taj je jezik Hrvatima bio neusporedivo bliži i razumljiviji od latinskoga jezika, kao i od jezika koji su zatekli u svojoj novoj postojbini, domorodačko ilirskoga ili romansko dalmatskoga, Ubrzo će Hrvati u crkvenoslavenski jezik unositi elemente svoga narodnoga govora, posebice u neliturgijskim tekstovima koji su se odnosili na javni, društveni i književni život. U tim tekstovima odražavat će se narodni jezik Hrvata. Taj se jezik nazvao hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika. Upravo zbog toga počeo se staroslavenski smatrati starijom fazom starohrvatskoga jezika.
Starohrvatski jezik
Starohrvatski jezik uklesan je u prve hrvatske spomenike, kao što su Plominski natpis,Krčki natpis i Valunska ploča iz 11. st. u kojima ima najstarijega obličja glagoljice.
Bašćanska ploča najvrjedniji je i najveći tekst iz početnih stoljeća hrvatske pismenosti i književnosti, i ima sve odlike starohrvatskoga jezika na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće.
Izvori:
Moguš, Milan. Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus,1993.
Hrvatska enciklopedija
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
|
