Promišljalo se o različitim oblicima nasilja, a uz nasilje općenito, među djecom i mladima istaknuto je vršnjačko nasilje koje je posljednjih godina postalo vrlo česta pojava. Djeca u školi, ali i izvan nje mogu biti sustavno i uzastopno uznemirivana i napadana od strane svojih vršnjaka, ali i ostalih članova društva. Nasilje se može očitovati kao fizičko, verbalno, socijalno, emocionalno i nasilje putem interneta (cyberbulling).

Analizirani su rezultati upitnika te je zaključeno kako se često u javnom prostoru krećemo između dva krajnja pola: umanjivanja i ignoriranja problema s jedne, te moralne panike, senzacionalizma, adresiranja nasilja novim nasiljem s druge strane, a ne vidimo da je između krajnje pasivnosti s jedne i upotrebe sile s druge strane širok spektar mogućnosti djelovanja koje mogu smanjiti nasilje i adresirati njegove uzroke. Prije eskalacije nasilja često postoji veliki broj signala i pokazatelja na koje možemo i trebamo reagirati te takvim ponašanjem stvoriti okruženje u kojem nasilje i represija neće biti poželjan način rješavanja problema. Aktualni povodi svakodnevno se mijenjaju i često senzacionalistički obrađuju.

Učenici su o ovoj problematici razgovarali i sa svojim roditeljima, a prema rezultatima ankete većinom su spremni reagirati i prijaviti nasilje.

Od 212 ispitanika čak je 95 izjavilo kako u doživjeli socijalni oblik nasilja ((ogovaranje, ignoriranje, diskriminacija, isključivanje, pričanje laži i sl.), verbalno (nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, omalovažavanje, prijetnje i sl.) doživjelo je 74 ispitanika.

Učenici također smatraju kako je najčešći oblik nasilja verbalno nasilje (74 ispitanika).

129 ispitanika je navelo kako su doživjeli neku neugodnost, prijetnju ili neistinu objavljenu na internetu i društvenim mrežama, dok je 50 ispitanika navelo seksualno nasilje putem društvenih mreža (neprimjerene fotografije, komentari ili video uradci). Simptomatično je da je 40 ispitanika priznalo kako su i sami uputili neki oblik nasilja na internetu (prijetnju, uvredu ili neistinu).

84 učenika navelo je kako su, prema njihovu mišljenju, najčešće žrtve nasilja učenici s posebnim potrebama.

60 ispitanika je izjavilo da se ne bi miješali u slučaju vršnjačkog nasilja, dok 45 bi reagiralo kao i ostali učenici, a 107 bi zamolilo nasilnike da prestanu s nasilnim ponašanjem.

Ispitanici su kao moguća rješenja za suzbijanje nasilja među vršnjacima u školama  označili sljedeće: razgovor psihologa, pedagoga i ravnatelja s nasilnicima i njihovim roditeljima - 95; veće i strože kazne - 59; 23 misli da nema rješenja, a 19 ispitanika istče potrebu radionica i edukacije o prevenciji nasilja.

Na temelju mišljenja učenika evidentno je kako se nasilje događa te je potrebno poduzimati sve mjere prevencije nasilja te edukaciju na svim razinama. Svi smo za sve odgovorni i škola je mjesto nulte tolerancije na nasilje. 

Kvalitetni preventivni programi, sustavni odgoj i obrazovanje, pružanje prostora grupama mladih za zajedničke aktivnosti i slobodno vrijeme, veći broj akcijskih istraživanja, identificiranje i analiza problema na vrijeme, dijalog s građanima, suradnja među odgovornima i sinergijski rad na rješavanju problema dugoročni su put prevencije i suzbijanja nasilja i njegovih manifestacija. U svemu ovome i Ministarstvo znanosti i obrazovanja ima veliku ulogu u kreiranju odgojno-obrazovne politike.

Tijekom listopada još je učenika prsitupilo anketi te je ukupan brod sudionika 240. 

U realizaciji navedenih aktivnosti sudjelovali su učenici 4. E1 razreda te anketirani učenici škole, uz mentorstvo profesorica Mirele Fekete, Nataše Šantić i Željke Gal te u suradnji s ravnateljem Željkom Biondom.

Tekst i analiza: Nataša Šantić, dipl. teol.