2013-03-22 15:14:00

IZDVOJENO

 U SPOMEN IVANU GORANU KOVAČIĆU

Pjesnik, novelist, kritičar i esejist Ivan Goran Kovačić zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj književnosti u razdoblju od tridesetih godina prošloga stoljeća do svoje tragične smrti.

U Zagrebu je završio gimnaziju i polazio studij slavistike na Filozofskome fakultetu do 1935. godine. Od tada se posvetio književnomu i novinarskomu radu. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936. – 1940.) i Novostima (1939. – 1941.). Jedno je vrijeme djelovao kao pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči. Potkraj 1942. godine s Nazorom odlazi u partizane.

Unatoč fizičkim naporima, intenzivno se bavi pisanjem. Nakon što se bolestan sklonio u istočno-bosansko selo Vrbnicu, ubili su ga četnici. U književnost je ušao 1929. godine kao srednjoškolac, proznim zapisom Ševina tužaljka, objavljenim u časopisu Omladina. Poslije svoje radove objelodanjuje u mnoštvu časopisa. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju.

U pripovjednome opusu, ovaj je književnik prije svega zaokupljen motivima smrti. Svoju socijalnu osjetljivost izražava okrenutošću slabima i potlačenima, što je osobito vidljivo u zbirci pripovijedaka Dani gnjeva (1936.). U njoj, između ostaloga, obrađuje problematiku svojega užeg zavičaja uz koji je jako vezan (nadimak Goran uzeo je kao znak pripadnosti svome rodnom kraju). Prikazuje život seljaka, seoske inteligencije i poluinteligencije te prodor kapitalizma u Gorski kotar, odnosno u njegovo rodno mjesto Lukovdol.

Goran je i autor nedovršenih romana Brod na potoku (Hrvatska revija, 1937., 1939.) i Božji bubanj (Republika, 1946.). Svojevrsni je tematsko-motivski nastavak pripovjednoga ciklusa pjesnička zbirka Ognji i rože (priređena 1943., tiskana posmrtno 1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini.

U njegovu štokavskom pjesničkom opusu izdvajaju se programska pjesma Pjesniku i svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob.

No, vrhunac je pjesničkoga opusa Ivana Gorana Kovačića proturatna, vizionarska poema Jama (1943.). Ona je, prema riječima Miroslava Šicela, njegov najveći umjetnički, istodobno i ljudski, duboko humani domet. Jamu mnogi smatraju najznačajnijim književnim ostvarenjem nastalim u tijeku narodnooslobodilačke borbe. U njoj se suprotstavljaju i isprepliću svjetlo i tama, ljepota i zločin, halucinantnost i nadrealističke preciznosti, ljudsko i neljudsko i sl. (Preuzeto sa stranica NSK)

 

 

 

JAMA

I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali                 
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj palKrvavu zjenu u mozgu, ko ranu.                              
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

(...)

 

 

 


Srednja strukovna škola braće Radića Đakovo