Putujući autobusom i pogledavajući kroz prozor čas bi me nervoza obarala, a čas bi nestajala kao rukom odmaknuta. Sat za satom je prolazio, ali stanje se nije mijenjalo.

A onda, malo prije tog velikog grada pomislih kako ovakvu priliku tko zna kad ću opet imati. Bilo bi najbolje da uživam večeras, jer tek sutra natjecanje počinje.

Izlazeći iz autobusa, s profesorima i dvjema kolegicama i silazeći na zagrebačko tlo već sam u glavi imala plan kako da malo razbistrim glavu prije sutrašnjeg velikog dana.

Svi smo imali neke planove, kako profesori tako i dvije učenice koje su također išle. Krenuli smo u ostvarivanje tih planova koji svima završavaju u istom hotelu.

Obilazeći poznate dijelove Zagreba sa starim prijateljem, upoznavajući se s tim gradom, osjetila sam lagani umor. Bilo je vrijeme za spavanje...

Ujutro smo ustali, krenuli na doručak a potom na osvajanje tog natjecanja. Napetost je vidno rasla u svima. Posljednje ohrabrenje profesora i sve je ostalo bilo na nama.

Bilo je teško, no uspjeli smo. Natjecali smo se s najboljima u cijeloj Hrvatskoj i ostvarili zavidne rezultate. Dakako, uvijek može bolje. To mi je dodatni poticaj da iduće godine, ako budem išla, budem još bolja.