„…Dostojanstvena, tiha, povučena; puna odlučnosti, snage i želje za radom.“ (citirano iz članka iz časopisa Sveta Cecilija 1944.)

Rođena je 1885. u Budimpešti, a umrla je u München, 1923. Bila je hrvatska skladateljica, svirala je violinu i klavir, a rodom je iz slavonske grofovske obitelji Pejačević i kći hrvatskog bana.

Kritizirala je vlastiti stalež i naglašavala potrebu za radom i odbacivanje površnog i lagodnog stila života: „Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ­ ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči...”. Izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost: „Tko želi ljubiti život, taj mora živjeti ljubav.“

Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, ali uvijek se vraćala u dvorac obitelji Pejačević u Našicama gdje je odrasla i tražila nadahnuće za svoj stvaralački rad.

Znakovito oproštajno pismo u kojem je naslutila svoju smrt dok je očekivala svoje prvo dijete, napisala je suprugu. Umrla je u 38. godini, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila slobodu i mogućnost umjetničkog obrazovanja. Sahranjena je u Našicama, u grobnici obitelji Pejačević.

Citat iz tog pisma:

„Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost — da postane istinski, otvoren, velik Čovjek; — utri mu putove, no ne sprječavaj ga nikad da spozna patnju, koja oplemenjuje dušu, jer samo će tako postati čovjekom. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao velik talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega — daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost — to znam iz vlastitog iskustva — i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij, zahtijeva podjednak obzir — spol tu ne smije doći u pitanje.“

Vječna inspiracija bila joj je priroda, filozofija, književnost i njen unutarnji svijet. U njoj se razvija dragocjeni osjećaj ljepote što je vrelo svake umjetnosti. Prenosila je široku lepezu izražajnosti: melankoliju, dramatiku, svečano-ozbiljan ugođaj i plesnu razigranost. Rad joj je bio poput disanja, uporno je dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom. Kao da joj je život namijenio zadaću kojoj je posvećivala sve vrijeme, snagu i pažnju, skromno i nenametljivo.

Stvarala je u razdoblju romantizma i iza sebe ostavila bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi. Sačuvano je ukupno 57 opusa, od broja 2 do broja 58, s tim da 1. opus nije zabilježen. Nastali su u dvadesetak aktivnih godina rada.

Cjelokupni opus može se podijeliti u dvije karakteristične skupine: stroge forme klasičnih oblika komorne, solističke i orkestralne glazbe koje prate velike glazbene uzore tog vremena, a s druge strane skladbe za violinu i klavir, te solo pjesme koje su lirskog izričaja kao odraz njezina intimnog bića, sanjarenja i vječne potrage za novim putovima.

O svojem je stvaralaštvu Dora napisala: „Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!“

Dora Pejačević zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi, a njezin rad je prihvaćen i u inozemstvu u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba.

Skladateljica je prve moderne simfonije, donositeljica europske harmonijske misli u hrvatsku glazbu i jedna od najsmionijih u razvoju komorne i koncertne glazbe.

Dora Pejačević živjela je u glazbi i za glazbu u kojoj je pronalazila ljepotu, plemenitost i jednostavnost života.

„Tko sluša kucaje srca drugoga, ima osjećaj takta.“

Lik Dore Pejačević inspirirao je učenicu Luciju Zmijanović da nacrta portret naše skladateljice koristeći digitalne tehnologije.

Skladbe Dore Pejačević izvodili su učenici Tonija Zlatoper, Marta Duić, Tonka Bukić, Ana Runjić, Dora Miljas, Barbara Lućev na klaviru, Ema Despot i Margarita Mikulandra na violini, Mihaela Dorbić, Marijeta Dugopoljac, Janja Aja Avdagić i Lucija Zmijanović, solo pjevanje.