Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.                                                                   Jacques Prévert

Svjetski dan poezije UNESCO je proglasio 21. ožujka 1999. godine s ciljem  promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta, ali  i ”davanje novih poticaja i priznanja nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima”.

              Ovogodišnju manifestaciju obilježavanja Svjetskog dana poezije odlučili smo posvetiti Bobu Dylanu, prošlogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Velikom rock glazbeniku i kantautoru, koji je izrastao u velikog pjesnika,  nagrada je dodijeljena za "kreiranje novih poetskih izraza u okviru velike američke glazbene tradicije".

             Naše učenike (i nastavnike) pozvali smo da i sami napišu pokoji stih, ali nakon duge zime, prvi i to prekrasan proljetni dan, kao da nas je ostavio bez daha (i skoro bez riječi).

Svoja osjećanja u stihove  su pretočili učenici Jelena Tadić, 4.c i Aleksandar Stević, 4.a, dok su se učenici 2.c poigrali stihovima na magnetima, a učenice Dejana Kišvalubac i Biljana Lukić (4.c) pomogle u izradi plakata u holu škole.

Učenicima se zahvaljujemo na odazivu i suradnji.

                                                                       Prof. Mirjana Radišić Balihodžić

U nastavku pročitajte radove učenika koji su sudjelovali u obilježavanju Svjetskog dana pjesništva.

U KAPI KIŠE

U noći rođenoj na carski rez

crnoj poput duše zla

između svoda i tla

kao srce ranjenu zver u

Sibiru,

kao žar umotan u svilu

pečeš mi dušu

imenom, ali…

Slaću ti kišu kada veneš,

otvoriću vrata gde god da

kreneš.

Jata rugalica da tišinu ti

ubiju,

slana mora da te snenog

umiju.

Spuštaću snegove da te

gase,

pozvaću vetrove da te

suza spase.

Slaću ti sunce za vedra

jutra,

moliću bogove za tvoje

sutra.

A horizontom šivaću

zvezde

da ti obasjaju pute

kad ne bude mene, rane

ljute

ni moje svetlosti žute.

Nek ih svod nikad ne

opere!

U svakoj kapi kiše

ugledaj mene!

                                      Jelena Tadić, 4.c

ODLAZIŠ ZAUVEK

Odlaziš zauvek,

Ruku mi pružaš,

U mojim očima vatre gore,

Sa pogledom tvojim se bore.

I dalje me gledaš,

Ništa ne govoriš,

Kao da si dete pa se stidiš.

Još malo si me tako gledala,

A onda se okrenula

I zauvek otišla.

                         Aleksandar Stević, 4.a

PRIJATELJ

Imam jednog prijatelja,

Reper je on pravi,

Kada treba repovati

On se prvi javi.

Zelene mu oči

Sjaje od ponosa,

A rumeno lice prekrila je kosa.

Gledajući njega,

Ponos tad se javi,

Prijatelj moj to je-

Moj prijatelj pravi.

                              Aleksandar Stević, 4.a

VUKOVARAC

Volim ovaj grad

U suncu okupan

Kada sve prolista

Osmeh mi zablista

Vuka i Dunav ga krase

A maleni mostovi verno stoje

Razigrane talase broje

Amo-tamo Vuka šalje

Celove svoje Vukovarcima daje

                                Aleksandar Stević, 4.a