Kako mu/njoj dati više slobode ali, ne i previše? Na koji način postaviti granice? Što tolerirati, a što ne? Kako znati da li je naš tinejdžer tužan ili pati od depresivnog poremećaja, te što učiniti da mu pomognemo?

Pubertet i škola

Svi psihofizički faktori kao i društveni čimbenici, primjerice preokupiranost roditelja poslom i svakodnevnim obvezama, nedovoljna uključenost u živote djece, utjecaj medija, utjecaj vršnjaka na mlade i slično, mogu dotad mirnu i uspješnu djecu pokazati u novom svjetlu, uključujući česte sukobe, otpor spram autoriteta, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.

Tipične tegobe s kojima se roditelji i profesori susreću kod adolescenata:

    smanjena koncentracija,
    odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja,
    povlačenje u sebe,
    promjene raspoloženja,
    promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (može dovesti do poremećaja prehrane),
    sklonost samoranjavanju,
    eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom,
    neodgovorno spolno ponašanje,
    sklonost nasilju,
    sklonost asimilaciji sa društvom.

Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i modus ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije kako bi tu fazu prošli sa što manje posljedica. Osim strpljenja i tolerancije, potrebno je i aktivno se uključiti u odgoj i obrazovanje svojeg djeteta na sljedeće načine:

- poticanjem djeteta na sudjelovanje u izvannastavnim (glazba, ples, strani jezici) ili sportskim aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete napreduje i u komunikaciji te prihvaćanju odgovornosti za svoje postupke),
- otvorenom komunikacijom (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti),
- modificiranjem sustava nagrada-kazna pri ocjenjivanju školskog uspjeha (kupovina playstationa ili mobitela kao nagrade za školski uspjeh može biti kontraproduktivna - bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja; kažnjavanje batinama ili kaznom napravit će više štete nego koristi).

Ako pak, imate poteškoća u o komunikaciji s djetetom, ili mislite da niste dovoljno informirani da s djetetom razgovarate o određenim temama (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) uvijek možete potražiti pomoć stručnjaka koji su posebno educirani za navedeno područje (Stručna služba škole, Obiteljski centri, specijalist školske medicine i slično).

Komunikacija s djecom

Svakodnevni dijalog između djece i roditelja svodi se najčešće na teme o školi, novcu i slobodnom vremenu, dok se vrlo malo govori o osjećajima i problemima koje nas muče. Najveći krivci za takve površne razgovore su manjak slobodnog vremena, televizija i računalo koji, u sve većoj mjeri, okupiraju našu pažnju. A upravo je kvalitetna komunikacija jedna od temeljnih odgojnih metoda kojima djeci pokazujemo ljubav i razumijevanje. Nije istina da djeca ne vole razgovarati s roditeljima, oni to rade ako se osjećaju shvaćenima i poštovanima. S druge strane, ukoliko dijete osjeti da ga je roditelj napao, ponizio ili mu propovijeda, povući će se u sebe i postoji veliki rizik da više neće htjeti razgovarati. Uz povlačenje u sebe, posljedice nekvalitetne komunikacije, mogu biti i manjak samopouzdanja, potiskivanje svojih potreba i osjećaja te laganje ili prešućivanje problema. Komunikacija između roditelja i djece sigurno je najteža u vrijeme puberteta. Tinejdžeri slobodnije i otvorenije reagiraju na određene situacije pa primjerice često svoju ljutnju izražavaju demonstrativnim lupanjem vratima, povišenim tonovima ili pak šutnjom koja može trajati danima, a sve kako bi pokazali da se ne slažu s roditeljima. Roditelji si postavljaju pitanja: "Razgovaramo li dovoljno?", "Kako uopće započeti razgovor?",  "Gdje razgovarati?", "Kako saznati ima li kakvih problema?". I doista postojni niz smjernica kako možemo poboljšati komunikaciju i izgraditi bolji odnos sa svojim djetetom.

Kako postići kvalitetnu komunikaciju s djetetom?

Odvojite vrijeme za sebe i svoje dijete. Pronađite vrijeme kada ste oboje opušteni i raspoloženi. Ne čitajte, ne gledajte televiziju već se usredotočite na razgovor.

Ne prisiljavajte dijete na razgovor. Nemojte dijete prisiljavati na razgovor jer će se osjećati ugroženo i neće se htjeti otvoriti. Započnite razgovor s riječima: "Ako želiš razgovarati o nečemu, možemo sad."

Ako nemate naviku razgovaranja sa svojim dijetetom (jer neki roditelji to uistinu nemaju), nemojte očekivati da će se odmah otvoriti i povjeriti vam se. Naviku razgovora započnite od malih nogu, tako će vam kasnije biti lakše s vašim tinejdžerom.  Pažljivo birajte trenutke kad ćete pokrenuti razgovor. Manje su šanse da će vam se otvoriti ako su umorni ili ljutiti.

Koristite se asertivnom komunikacijom. Asertivna komunikacija je način ponašanja i ophođenja koji uključuje jasno iskazivanje vlastitih osjećaja, potreba i ideja bez ugrožavanja prava drugih osoba. Takav način komunikacije najbolje se postiže slanjem JA PORUKA (Kad ti… ja se osjećam… zato jer…). Umjesto TI PORUKE, kao npr. "Kako si to mogao napraviti? “ Ti stvarno nisi normalan!”, recite "Kada ti ostaviš nered u sobi, ja se ljutim se jer uvijek pospremam za tobom.". Na taj način ne optužujte već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje. Dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. Ukoliko se radi o nekom ponašanju koje dijete nije smjelo učiniti, smireno i jednostavno prvo istaknite pozitivne stvari, a zatim objasnite sve negativne aspekte te odrediti primjerenu posljedicu za takvo ponašanje. Tijekom takvog razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, nastojite ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan.

Redovito započnite komunikaciju zapitujući dijete o osjećajima i mislima. Umjesto svakodnevnog pitanje: "Kako je bilo u školi?" zapitajte ga: "Kako si se danas osjećao u školi?". Usmjerite svoja pitanja na djetetove osjećaje i raspoloženja.

Naučite aktivno slušati. Usreditočite se na svoje dijete te ga slušajte ne prekidajući ga. Gledajte ga u oči, razmišljajte o čemu govori, ukoliko vam nešto nije jasno postavite kratko pitanje, ali dopustite mu da iznese svoje misli.

Poslušajte ga do kraja. Izbjegavajte optuživanje, napadanje i sklonost dominaciji koji će kod djeteta sigurno izazvati osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, straha i potrebe za obranom čime takav razgovor najčešće završi svađom. Izbjegavajte ponižavati svoje dijete ili smijati se njegovim pitanjima i stavovima.

Ostavite otvorena vrata. Budite roditelj koji je otvoren za pitanja.

Konkretne problemske situacije:

    Privucite djetetovu pažnju. Tražiti od tinejdžera zadubljenog u igricu da pospremi primjerice krevet, isto je što i govoriti gluhom. Čak i ako podigne pogled ili odgovori da će to uraditi, takva njegova reakcija može biti trenutni refleks. Razmislite, i vi vjerojatno reagirate slično kada ste zadubljeni u posao.

    Što napraviti? Privucite njegovu pažnju, dotaknite ga. Fizički kontakt, praćen riječima, prekinut će njegovu usredotočenost na igru i dijete će vas doista čuti.

    Budite odlučni. Prisjetite se koliko puta morate ponoviti zahtjev prije nego li ga vaše dijete ispuni npr. “Hoćeš li više smanjiti tu muziku/ ugasiti kompjuter/postaviti stol? Koliko ti puta moram reći”. Tinejdžer obično pomisli “ Samo ti pričaj.. I nastave po svom. Što napraviti? Zahtjev recite mirno, jasno i glasno, nikako u formi pitanja već primjerice “Molim te, utišaj glazbu”.

    Ne tolerirajte odgađanje. Ponavljati djetetu više puta istu naredbu ničemu ne služi, samo učite dijete da ne mora reagirati dok se ne prijeđe o vaš prag tolerancije. Što napraviti? Inzistirajteda zahtjev bude odmah izvršen. Ako je u pitanju pisanje domaće zadaće, recite: “Možeš izaći nakon što napišeš zadaću” I pohvalite dijete svaki puta kada učini napor kako bi udovoljilo vašim zahtjevima.

    Zadržite prisebnost. Pretpostavimo da je dijete dobilo dozvolu da ostane vani do ponoći, ali se vratilo doma u 3h. Da bi ga kaznili, roditelji mu istog trena zabranjuju buduće izlaske. To je tipična reakcija u bijesu. Dijete se usmerava na njegov bijes, buni se, doalzi do svađe.

Što napraviti? Ma koliko vam teško bilo, ne reagirajte odmah, sačekajte da vas bijes prođe ili odložite razgovor za naredni dan.

Iako bi naši tinejdžeri prije propali u zemlju nego to priznali, još uvijek imamo veliki utjecaj na njih. Možda vam se ne čini da vas slušaju, ali oni to čine. Tijekom stresnih perioda kada smo dovedeni u iskušenje kako postupti, bitno je zapamtiti da smo im još uvijek uzor. Što češće se uzdignemo iznad svađa, više koristi će tinejdžeri imati. Istina koju često ne želimo prihvatiti jest da djeca čine ono što vide, a ne ono što čuju. Neki roditelji recimo zahtijevaju da dijete poštuje sigurnosne mjere prilikom vožnje motora, a sami prebrzo voze ili pričaju na mobitelu. Djeca u pubertetu su jako osjetljiva i reagiraju i na najmanji znak nedosljednosti roditelja. Dakle, nužno je davati dobar primjer djetetu - što je češće moguće! Također, roditeljima je teško prihvatiti da je svrha tinejdžerskih godina odvajanje i diferencijacija od roditelja. Kad tinejdžeri počnu razvijati vlastiti ukus i mišljenje, a osobito kad traže da se odnosimo prema njima kao prema odraslima, teško je pronaći pravu ravnotežu između zadržavanja kontrole i dozvoljavanja toga da njeguju vlastitu individualnost. Ako naši tinejdžeri dokažu da im možemo vjerovati, moramo im dati prostora za rast, no to nikako ne znači da ih trebamo skroz pustiti.

Zaključno, nema sumnje da je odgoj tinejdžera vrlo izazovan te da možda još neko vrijeme nećete vidjeti koristi od vašeg truda, no ukoliko posvetite vrijeme svome djetetu, osjetit ćete zadovoljstvo, sada i u budućnosti.

 

Autor: Ana Rajić, prof.defektolog-smjer PUP

Tekst članka je preuzet s internetskih stranica Obiteljskog centra Primorsko-goranske županije.