Vukovar je grad heroj, ali i simbol brojnih malih, neznatnih mjesta širom naše domovine i susjedne nam BiH, koja su također svjedoci prekinutih djetinjstava, razdvojenih obitelji i razorenih domova. Može li čovjek predosjetiti opasnost i znakove prisutnosti teškoga vremena? Za autora, slutnja je postala stvarnost. Pri zarobljavanju svjedoči: „Čini mi se da prolazi čitava vječnost dok oni prilaze, a mi smo prikovani i nemamo se gdje skriti. Vukovar je već odavno bio pao. Iako nismo znali svu veličinu zločina koji se tamo dogodio, znali smo da ranjenici iz vukovarske bolnice nikada nisu razmijenjeni te smo slutili da su pobijeni. Osim toga ljudi koji su razmijenjeni svjedočili su o strašnim torturama kroz koje su prošli...“

Voditelj programa Antonio Gavran uveo je prisutne u razmišljanje o situaciji u kojoj se nalazio naš autor početkom devedesetih živeći u Zborištu sa svojom obitelji. Kći Matea Hiller pročitala nam je dirljivi ulomak iz knjige koji govori o trenutku odlaska iz toplog doma, dragog dvorišta i tuzi zbog rastanka s mirisima djetinjstva. Potom je sam autor posvjedočio kako nikoga ne mrzi, ali ne bi mogao prijateljevati s ljudima koji su ga tako povrijedili. Nakon mnogih godina šutnje, da se ne zaboravi, odlučio je prepričati i opisati događaj zarobljeništva iz kojeg ga čudesno izbavlja pripadnik srpske paravojske i to samo zato što je malo prije početka rata autorova obitelj učinila dobro djelo i pomogla njemu bliskoj osobi. Uslijedio je opis okrutnog zarobljavanja, mučnog boravka u logoru, pouzdanja u Božju prisutnost i snagu molitve, te čudesnog, ali neizvjesnog izbavljenja iz zarobljeništva kojeg autor doživljava kao svoj drugi rođendan jer pamti svaku proživljenu sekundu toga dana.

Gotovo bez daha i s ponekom suzom u oku pratili su učenici ovo svjedočanstvo u kojem ih je g. Hiller pozvao da se nastave s poštovanjem dostojanstveno boriti za svoju domovinu oružjem marljivosti, poštenja, dobre volje i tako grade bolju budućnost. Dirljivo je opisao koliko znači izvješena zastava u dane državnih praznika njemu i mnogim braniteljima.          

Uz svjedočanstvo g. Gorana Hillera zaustavili smo se u svojoj svakodnevici i dublje promislili o poštovanju kojeg zaslužuju svi svjedoci i stradalnici domovinskoga rata i rata u susjednoj nam BiH. Pozvani smo na spomen i obilježavanje, ali i praštanje, kao što i sam autor navodi: „Od tada pa sve do danas svaki dan se pomolim za njegovu dušu kako bih mu se barem malo odužio za moj novi početak koji mi je on tada omogućio.“ Ovim događanjem željeli smo izraziti i našu zahvalnost za dar slobode koju danas živimo, a poruka za kraj neka ostane autorova rečenica: „U ratu se često puta i mi i naši neprijatelji molimo istom Bogu za različite stvari. Bitno je moliti se usrdno, a Bog će naći načina da svi budemo zadovoljni.“

Mihaela Maričević