Prva pjesma „Preobraženja“ zauvijek ostaje najpoznatija i prvi stih više nije samo stih, nego je fraza oslobođena značenja ili preispunjena njime, pretvorila se u rečenicu koju oprezno sriču sve u nadi da će joj nekako vratiti onaj prvotni smisao i značenje. Hrvatsko dvadeseto stoljeće započelo tvrdnjom „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, s kojom je Šimić raskrstio s prethodnim pjesnicima i pjesništvom svoga jezika.

Šimića je kao i niz generacija s početka vijeka, obilježila tuberkuloza. Njima je smrt bila najavljena, u njoj gotovo da nije bilo ničega čudnog neočekivanoga ni odveć sentimentalnog. U njihovoj smrti nije bilo straha čak ni onda kada je nailazila bez Boga i utjehe u Bogu. U „Preobraženjima“ smrt je najfrekventniji motiv, ali bez mraka, prirodna i bliska.

Šimić je pisao mnogo, sudjelovao je u književnom životu. On je čovjek dvojakog identiteta i s jedne strane, snažno vezan za zavičaj onaj hercegovački, a za Hercegovinom i za duboku i tamnu zemlju Bosnu koju je vise slutio i kulturno prepoznavao, nego što ju je poznavao. Šimićev avangardizam – pisao je jasno, katkad s viškom pouke i poante s lijepo nijansom naivnosti, onako kako pišu oni kojima je sudbina namijenila da zauvijek imaju dvadeset i neku.

Djevojka koju je volio kojoj su posvećena „Preobraženja“ bila je učiteljica rodom od Slavonske Požege. Tanja Marinić rodila se kao Josipa, ali ju je Antun Branko nazvao Tatjanom. Zauvijek su ostali zauvijek. U zimu 1924. on pada u postelju s teškom upalom pluća, nakon kojeg mu dijagnosticiraju tuberkulozu. Umire 2. svibnja 1925. u Zagrebu. Tanja Marinić umrla je u zimu 1966. Bila je veoma lijepa žena, suutemeljiteljica studija socijalnog rada u Hrvatskoj.