Priručnici tumače kako je siže romana jednostavan: prati 16-godišnjeg Holdena koji je po četvrti put izbačen iz elitne škole(College preparatory school). Pobjegao je u New York i prošao niz avantura – neprilagođeno, neposlušno dijete u velegradskom podzemlju.

            U rijetkom intervjuu, koji je dao srednjoškolki u Cornishu, New Hampshire, gdje je živio, izjavio je da je roman „na neki način“ autobiografski: „Moje dječaštvo uglavnom je isto kao dječakovo u romanu“.

            „Jedan osobito briljantni prvi roman“, presudio je New York Times. Nasuprot njemu, Christian Science Monitor smatrao je da knjigu ne bi smjela čitati djeca. Odiše „monotonim“ jezikom, nemoralnošću i perverzijama, klevetanjem religije i „raspadanjem“ o usputnom seksu, prostitiuciji i samoubojstvu.

            Jezik romana pun je njujorškog slenga, pripovjedač, sam Holden, poznaje ga kao njegov tvorac, rođeni Njujorčanin Salinger. I rado ga je koristio dodajući romanu samosvojnost. To je jezik mladih, njihovo zrcalo. Jedan primjer: „backasswards“, takoreći dupeglava, naglašava upravo to: krug srednjoškolskih govornika, a označava nešto krivog smjera i položaja, izvan reda.

            Možda je tinejdžer predosjećao da će okolina osuditi ne samo njegov bijeg iz škole već i misli. Zašto bi spomenuo, inače, najzloglasnijeg izdajicu u američkoj povijesti, Benedicta Arnolda. Prebjegao je za vrijeme Revolucije s rodne, američke strane na britansku, kojoj je predao tajne informacije. To je grižnja savjesti. Caulfield je, isto tako, izdajica roditelja i odraslih, napokon obrazovnog i odgojnog sustava. On je otpadnik.

            Kada je u „Lovcu“ koristio atribut „buržujski“ (bourgeois), onda je Holden mislio na srednjoklasno i na bolji život. Poslužio se Salingerovim poznavanjem francuskog i njemačkog, zahvaljujući kome je ispitivao ratne zarobljenike.

            Sleng je vremenska kora od banane, posebno idiomi, stare s govornicima. „Get wise with“ znači u „Lovcu“ seksualno zadirkivanje i napredovanje, a za druge predstavlja zajedničko učenje. „Dati joj vremena“ znači imati snošaj. A za druge... I unedogled tako, najmanje dvojako i različito.

            Holden je opisao sebe kao „pacifista“, protivio se ratu. Od svih glumaca spomenuo je jedino Petera Lorrea. Česti mu je atribut „phony“, nazočan i kada se ne vidi, a odnosi se na lažnjake svake vrste, prije svega na odrasle. Žive na površini i od površine, od umjetno stvorenih vrijednosti. A Holden je vjerovao da su takvi svi oni. Složili smo se s njim i držali ga vođom, spojem skauta i nas pionira, da bismo postali samo odrasli za neke druge klince, lažnjaci i fuliranti.

            Samo dva mjeseca od objave „Lovac“ je skupio osam izdanja, trideset tjedana je bio na listi bestselera New York Timesa. Postao je književni, McLuhanov „cool“: „hladno“ pod „vruće“. Mladež je poučavao svemu, hladnokrvnom držanju prema starcima i svakom sustavu: stvoren je kult „Lovca“.

            Ipak, u nekim američkim školama bio je zabranjen. Jedan zabrinuti roditelj izbrojio je da se „goddamn“ (prokleo te Bog, k vragu) koristi u njemu 237 puta, pa „bastard“ (kopile) 58 puta, a „Chrissakes“ (za ime Krista, za ime Boga) 31 put. Stradao je baš kao „Uliks“, listali su ga po sudovima. Prostački jezik i kletve.

            Usprkos tome, Holden je postajao tinejdžerski vođa, ne samo u domovini. Učitelji u SAD-u dobivali su 70-ih otkaze zato što su davali „Lovca“ za lektiru. U isto je doba najčešće cenzuriran i jedan je od dva najproučavanija romana u javnim srednjim škola; drugi je Steinbeckov „O miševima i ljudima“. I to je Amerika, jedan par skrajnosti.

Kako god, roman se prodavao u 250000 primjeraka godišnje, prodan je širom svijeta u 10 milijuna primjeraka, do 2004. J.D.Salingera snubili su holivudski producenti i režiseri na čelu sa Samuelom Goldwynom. Pohodili ga i pisali mu Jerry Lewis, Billy Wilder, Steven Spielberg i Harvey Weinstein; redom ih je odbio.

            U tome je svoju ulogu imala adaptacija pripovijesti „Ujak Wiggily u Connecticutu“, koju se Goldwyn pretvorio u film „Moje glupo srce“ 1949. Pisac nikad poslije nije dopustio prilagodbu svojih dijela za filmsko platno. Uzalud mu je Brigitte Bardot nudila novac za priču „Perfektan dan za banana-ribe“.

            Pubertetski burevjesnik

Kada je Zlatko Crnković objavio Salingerova sabrana djela (1978., u 4 sveska), upakirao ih je u „originalnu torbicu“ od jeansa; dvije godine ranije pojavila se Flakerova „Proza u trapericama“. Trebalo je obući levi'sice – kao što veli pop-pjesma – i postati bogat i slobodan kao Amerikanav. „Lovac u žitu“, kako je slavni roman preveo Nikola Kršić, postao je glavna atrakcija kompleta. Za druge prevoditelje bio je to lovac u „raži“.

            Što je bilo tako čarobno u Holdenu Caulfieldu? Bio je sve ono što mi nismo mogli biti, i pobjegao je, napokon, od roditelja i od škole, o čemu je većina nas samo sanjala. Bio je otvoren, buntovan, drzak, bezobrazan, svojeglac, tvrdoglav kao magarac i kao takav nije se slagao s vršnjacima, ni sa školom. S čitavim svijetom.

            Čini mi se da je naš pubertetski  burevjesnik Holden Caulfield umro sa srednjom klasom, ili tako pišu Amerikanci. Klasu su oplakali pred koju godinu, a čestitajući Holdenu 70. rođendan pišu mu in memoriam, barem Boston Globe: objavio je tekst pod egidom „ideas“. To više nije veliki roman, nego mladost jednog društva koje je težilo amerikanizirati svijet, da bi ga globaliziralo i izgubilo se u vlastitim ratovima.

            U mislima Holden se vraćao Allieju, mlađem bratu koji je umro od leukemije. Tada je izgubio sposobnost da voli istinski, bez straha. Tako se Jerome David Salinger vraćao u rat, pitajući ima li smisla voljeti nekoga tko bi mogao odjednom nestati poput Allieja Caulfielda. Cijela je njegova knjiga potvrdni odgovor. Zagovara drugačije čitanje, drugu Ameriku i ljubav koja je dom. Jer protagonist će dovijeka voljeti mlađega brata, pametnu sestricu Phoebe i djevojku Jane koja viđa drugoga.

                                                                                         Marija Lovaković,2.c