Prvi Dan nekupovanja organiziran je u Vancouveru 1992. godine. Glavna mu je svrha bila potaknuti ljude na razmišljanje o svojim navikama kupovanja, koje nisu samo osobna stvar, nego imaju i globalni učinak. Dok preispitujemo sebe o tome što i koliko kupujemo, ujedno možemo razmisliti i o tome kako stvari koje kupujemo utječu na okoliš i zemlje u razvoju u kojima se većina proizvoda i proizvodi. Poznata je činjenica da 20% ljudi živi u razvijenom svijetu a da koriste 80% svjetskih prirodnih resursa.

Način proizvodnje mnogih proizvoda ima štetan utjecaj na ljude i okoliš, a mnogi proizvodi ne mogu se reciklirati i tako nastaje ogromna količina otpada. Osim toga, da bi se povećala privlačnost različitih proizvoda, proizvođači ih pakiraju u nepotrebno veliku ambalažu koju su kupci također prisiljeni kupiti i odlagati.

K tomu, godišnje se na svjetskoj razini potroši oko 200 milijardi dolara na oglašavanje raznovrsnih proizvoda. Promotrimo to u svjetlu nedostatka novca da bi se pomoglo ljudima u svijetu koji gladuju i nemaju osnovnih potrepština za život.

Zato je neophodno poticati djecu i mlade da budu odgovorni potrošači, da razmišljaju o tome kako njihove potrošačke odluke i navike mogu imati globalni učinak, te da ekonomičnije raspolažu novcem.

Učenici 1.a, 1.b, 1.c, 2.e, 3.c i 4.e razreda pristali su sudjelovati u projektu nekupovanja i preispitati svoje navike kupovanja. Pohvalno je što ih je velika većina ozbiljno shvatila i prihvatila zadatak – provesti jedan dan bez kupovanja. Nakon aktivnosti proveli smo malu anketu.  U daljnjem tekstu možete pogledati i pročitati rezultate našeg projekta.

Prikazani su rezulati po razredima. Plava boja označava broj učenika koji su potpuno uspjeli u zadatku, narančasta one koji nisu uspjeli ili nisu željeli sudjelovati, dok siva boja prikazuje broj učenika koji su kupili samo jednu stvar.

Plava boja prikazuje broj učenika koji bi svaki mjesec mogli provesti jedan dan bez da išta kupuju. Mnogi su učenici u komentarima naveli da im takva praksa nije ništa novo.

Veliki broj učenika nije osjećao nikakav stres zbog toga što taj dan nisu mogli ništa kupiti.

Najveći problem kojega su naši učenici imali bio je vezan uz hranu. Mnogi su ostali gladni jer su zaboravili ponijeti sendvič od kuće. Nekima od onih koji su ponijeli hranu od kuće ona nije bila ukusna kao hrana koju kupuju u zalogajnicama. Nekima je teško palo što su taj dan morali preskočiti kavu u omiljenom kafiću. No, ipak nisu pokleknuli i kupili hranu.

Mnogi od onih koji su rekli da im taj dan nije teško pao rekli su da je ovo bio dobar način uštede novca. Smatraju da je ova aktivnost financijski pomogla i njihovim roditeljima. Veliku korist od ove aktivnosti, kako kažu naši učenici, imali su oni koji su postali ovisni o kupovanju, pa im je ovo bila prilika vidjeti koliko imaju samokontrole i poistovjetiti se s onima koji su u nešto nepovoljnijoj financijskoj situaciji. U konačnici, aktivnost je pomogla i okolišu, jer je taj dan bilo manje otpada.

Jako je pozitivno i ohrabrujuće to što je velika većina učenika pozdravilia ovu aktivnost i ocijenila je kao jedno dobro iskustvo. Samo je troje učenika izrazilo želju da više nikada ne organiziramo ovakav dan.

Nakon analize rezultata ankete moram pohvaliti učenike jer su svoj zadatak shvatili ozbiljno. Većina njihovih odgovora (pretpostavljam iskrenih, jer je anketa bila anonimna) pokazuje da su svjesni financijske situacije u našoj zemlji i u svijetu, te da nisu tako veliki potrošači kao što nekada daju naslutiti u svakodnevnim razgovorima koje vodimo na nastavi.

Mr.sc. Mirta Kos Kolobarić