Ivane, reci nam nešto o sebi i o svom školovanju.

Rođen sam 1988. godine, cijelo djetinjstvo proveo sam na Staševici. Tamo sam završio osnovnu školu, a srednju školu završio sam u Pločama. U Zagrebu sam studirao molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje sam diplomirao 2013. Dok sam  studirao u Zagrebu, dobio sam priliku za dupli magisterij u suradnji sa Sveučilištem u Orleansu (Francuska). U Orleansu sam studirao bioindustrijske znanosti. Tamo sam i proveo pola godine radeći svoj magistarski rad pod vodstvom profesora Lainea i Auguina. Posebno moram istaknuti prof. Daniela Auguina, od kojeg sam zbilja puno naučio o biofizici i strukturnoj biologiji proteina. Nakon toga odlučio sam se za doktorat u Europi. Prijavio sam se za Marie Curie stipendiju. Nakon nekoliko obavljenih intervjua, dobio sam stipendiju i mogućnost pisanja doktorata u Madridu, u Laboratoriju za usmjerenu evoluciju enzima, pod vodstvom prof. Miguela Alcaldea.

Možeš li nam malo više reći o načinu stipendiranja i Marie Curie programu? Vjerujemo da će to zanimati buduće studente.

Radi se o programu stipendiranja mladih znanstvenika. Njime se potiče mobilnost studenata i budućih znanstvenika u Europi, a cilj je izrada doktorata u inozemstvu. Uz to, tijekom programa se organiziraju brojne radionice, ljetne škole, boravci na drugim institutima, gdje se prezentiraju rezultati, rade eksperimenti i prati se napredak projekta. Dakle, dok radiš na doktoratu, praktično proputuješ cijelu Europu. Mislim da nema boljeg poticaja od toga.

Kako si se odlučio baš za studij molekularne biologije?

Još od osnovne škole zanimale su me prirodne znanosti, posebice biologija i kemija. To mogu zahvaliti svojim nastavnicima u osnovnoj i u srednjoj školi, koji su me motivirali da krenem ovim putem. Ovim putem istaknuo bih svoga nastavnika iz osnovne škole, Milana Ljubičića, od kojega je sve počelo. Tijekom srednje škole počele su me zanimati molekularne osnove života i tako je molekularna biologija postala logičan izbor.

Čitatelje će zanimati tvoj profesionalni rad. Čime si se točno bavio na doktorskom studiju?

Doktorski studiji i obveze studenata su različite i to ovisi o sveučilištu i istraživanju kojeg radite. Moj doktorat je isključivo bio fokusiran na istraživanje pa sam većinu vremena proveo u laboratoriju. Upisao sam doktorski studij u programu molekularnih bioznanosti na Autonoma sveučilištu u Madridu, a većinu eksperimentalnog rada napravio sam u Laboratoriju za usmjerenu evoluciju enzima. Jedan mali dio napravio sam na BOKU, sveučilištu u Beču, gdje sam proveo 3 produktivna mjeseca radeći s bioreaktorima. Usmjerena evolucija vrlo je moćna tehnika koja se koristi u  inženjeringu proteina za koju je prof. Frances Arnold 2018. godine dobila Nobelovu nagradu iz kemije. Ukratko, evoluciju (prirodnu selekciju) koja se odvija u prirodi milijunima godina, mi u laboratoriju možemo mimikrirati i reducirati na dva tjedna. Na taj način, koristeći selektivni pritisak kojeg sami odabiremo, usmjeravamo tj. poboljšavamo svojstva proteina koja želimo (npr. termostabilnost, aktivnost). Moj projekt bio je vrlo usko vezan uz tu tehniku. Naime, koristio sam je u inženjeringu lakaza i peroksigenaza, enzima s velikom biotehnološkom primjenom. Tijekom tog vremena surađivali smo s dosta laboratorija od kojih je upravo najvažnija suradnja bila s grupom profesora Francesa Arnolda s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (Caltech). Doktorsku disertaciju obranio sam krajem 2018. godine i iz nje je proizašlo šest radova koji su objavljeni u internacionalnim znanstvenim časopisima. Trenutno pripremamo još jedan rad koji će biti brzo objavljen. Također, koautor sam dvaju poglavlja knjige o usmjerenoj evoluciji koja mogu biti iznimno korisna početnicima u ovoj grani. Tijekom doktorata imao sam priliku prezentirati svoje rezultate na brojnim konferencijama, što je dosta bitno. Na njima se uspostavljaju brojni kontakti i suradnje među znanstvenicima. U znanosti teško nešto možete napraviti sami, uvijek je potreban dobar tim.

Čime se trenutno baviš?

Iako mi je na Akademiji bilo lijepo i imao sam potpunu autonomiju istraživanja, uvijek su me zanimali više poslovi u industriji, tj. primijenjena znanost. Nedavno je moj mentor, prof. Miguel Alcalde, osnovao „spin-off“ tvrtku iz našeg labosa. Trenutno sam uključen u njen rad. Sada sam u procesu stvaranja prvih proizvoda za tržište pa ćemo vidjeti dalje. Nadamo se da će to biti uspješna priča, jer zaista vidimo potencijal naših poboljšanih enzima u biotehnološkoj industriji.

Koliko je srednja škola u Pločama bila poticajna za izbor tvoga budućeg zanimanja?

Naravno da je bila poticajna, posebno iz predmeta Biologije i Kemije. Imao sam sreću da su mi predavali odlični profesori. Isto tako mislim da je najvažnija stvar pronaći nešto što te zbilja jako zanima kroz školovanje. Na profesorima je da prepoznaju nadarene učenike i potaknu ih.

 Jesi li tijekom školovanja sudjelovao na natjecanjima u znanju ?

      Na natjecanjima sam najviše sudjelovao u osnovnoj školi, i to iz Matematike, Geografije i Kemije. U srednjoj školi nešto manje.

Kakav je interes za studij molekularne biologije danas?

      U vrijeme kad sam ja pisao prijamni ispit, molekularna biologija je primala samo 40 studenata godišnje, a  interes je bio dosta velik. Mislim da su taj broj poslije smanjili na 30, ali ne zbog manjka interesa, nego zbog manjka visoko tehnoloških poslova biotehnologije u Hrvatskoj. Integracija znanosti i industrije u Hrvatskoj još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Stvara se visoko kvalificirani kadar koji onda nema gdje raditi, osim ostati na Fakultetu, iako možda to ne žele. Druga opcija je odlazak u inozemstvo, gdje je većina mojih kolega završila poput mene.

Kako je funkcionirao Bolonjski proces u vrijeme dok si studirao i koliko se realizirao u praksi?

Kad sam ja studirao, Bolonjski proces bio je u svojim začecima. Provedba je dosta ovisila o profesorima i o predmetima. Vjerujem da danas bolje funkcionira, ali nisam baš upućen.

Postoje li mobilnosti na tvom fakultetu danas?

 Da, postoje kao i u vrijeme dok sam ja studirao. Studentima se pružala mogućnost odlaska na studentske razmjene ili u ljetne škole. Mislim da danas tih opcija ima puno više nego prije, što je odlično. Meni se otvorila mogućnost otići u Francusku. Prijavio sam se za Erasmus stipendiju i iskoristio priliku.

Kakav je tvoj stav o Državnoj maturi?

 Iako je nisam pisao, mislim da je to dobar način selekcije učenika. Prije se dosta prijamnih ispita pisalo isti dan, tako da si morao birati gdje želiš ići. Često se događalo učenicima da upišu nešto što ne žele jer je bilo kolizija termina prijamnih ispita s istim fakultetom u drugom gradu. Državna matura je riješila taj problem.

Sviđa li ti se život u Madridu?

Život u Madridu je zaista bio kvalitetan (naravno, prije pojave virusa). Grad je multikulturalan i pruža puno mogućnosti, preko zabave, sporta, kulture do posla.

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

Još nemam planova o povratku u Hrvatsku, no tu mogućnost ne isključujem. Za sada sam u Madridu, ali sve su opcije otvorene. Ukoliko mi se ponudi dobra prilika i ukoliko budem imao mogućnost napretka u struci, spreman sam se vratiti.

Ivanu želimo puno sreće u daljnjem radu i razvoju karijere znanstvenika. Upravo je on primjer darovitog učenika o kojima se, nažalost, u našem sustavu malo govori. Prema Korenu darovitost općenito definiramo kao svojevrstan sklop osobina koje omogućuju pojedincu da na produktivan ili reproduktivan način dosljedno postiže iznadprosječan uradak u jednom ili više područja ljudske djelatnosti, a uvjetovana je visokim stupnjem razvitka pojedinih sposobnosti. Ivan je primjer kako se spoj darovitosti i napornog rada uvijek isplati.Nadamo se da će Ivanova priča poslužiti kao poticaj našim učenicima i studentima u želji da ostvare akademske snove.

Slika 1. Ivan s profesoricom Frances Arnold, dobitnicom Nobelove nagrade iz kemije za 2018. godinu na Konferenciji kraljevskog društva kemije, San Sebastian, 2019.

Slika 2.  Znanstvena grupa usmjerene evolucije enzima profesora Alcaldea

Slika  3. Ivan s kolegama na Kongresu Španjolskog drustva biokemije i molekularne biologije

Tekst priredio: Zoran Sršen