2021-06-13 23:13:00
10. GODIŠNJICA MATUREOpća gimnazija - generacija 2011.
Razrednik: Željko Jambrešić, prof. savjetnik
Okupili su se ispred škole i razrednik ih je uveo u svoju učionicu te imenom i prezimenom prozvao. Svatko je od njih o sebi rekao nekoliko rečenica. Prenijeli su pozdrave kolega koji nisu mogli doći. Mladi, uspješni, nasmijani, obiteljski ljudi, roditelji, budući roditelji...
Prije nekoliko tjedana nazvali su me i upitali bi li mogli doći u svoju školu iz koje su, svatko svojim putem, otišli prije deset godina.
Svoju školu!
Sjedila sam u zadnjoj klupi i slušala njihove životne priče. A onda je nekoliko njih osjetilo potrebu zahvaliti razredniku i školi u cjelini na svemu što im je pružila, na znanju i na toj vrlo bitnoj odgojnoj komponenti koja uz obrazovanje školu čini školom. Zahvalili su na svemu što su dobili, a čega su postali svjesni tek nakon što su otišli, na studiju, na poslovima, u životu općenito.
Dio njih živi u Glini ili u obližnjim mjestima i gradovima, dio u Zagrebu, neki su izvan Hrvatske, no posebno su me se dojmile riječi nekoliko njih kako su planirali otići, no više ne i kako su odlučili živjeti ovdje.
"Radim s djecom i uvijek se sjetim riječi koje ste nam usađivali. Da nikada ne zaboravimo tko smo i odakle smo i da to cijenimo, a upravo to svakodnevno prenosim novim generacijama u čijem odgoju i obrazovanju sudjelujem", rekla je jedna od djevojaka okrenuvši se profesorici.
U proteklih pet godina mnogo sam puta otvorila vrata bivšim učenicima povodom godišnjica mature kako bi ušli u našu školu, prošetali učionicama i hodnicima, prisjetili se godina odrastanja i sazrijevanja. No, ovo je bio prvi put da tim povodom otvaramo vrata škole nakon potresa.
Godišnjice kao godišnjice, reći će neki.
Možda, u nekim drugim okolnostima. U ovim okolnostima, ova je bila posebna jer su iz očiju i riječi ovih mladih ljudi izlazili podrška i ohrabrenje. One iste kojima su ih njihovi nastavnici hrabrili i podržavali u školskim klupama. Oni su tada hrabrili njih, a danas, u neizvjesnosti u kojoj se nalazimo, oni hrabre nas.
A svaki njihov pogled, osmijeh i svaka izrečena riječ znače mnogo jer, iako već odavno nisu učenici naše škole, u svakom se trenutku osjećalo da su i dalje dio nas. A taj osjećaj je neprocjenjiv.
Draga djeco, dragi divni mladi ljudi, hvala vam. Vjetar u leđa...ohrabrenje i osnaženje, iako toga možda niste ni svjesni, upravo smo u ovom kratkom susretu i osjetili. Hvala vam.
Ravnateljica
|