Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se stihova: „Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše...“ Dobriše Cesarića, koji je dio života proveo u Osijeku.

Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo od 1905. godine, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku.

Cesarićevi su u Osijeku stanovali u Strossmayerovoj ulici, blizu Rokove crkve. Cesarićeva osnovna škola nalazila se u Aninoj ulici, a zvala se Niža pučka škola Gornji grad.U prvo godište Dobriša se upisao 1909./1910. godine. U imeniku je zaveden pod rednim brojem 9. U prvom razredu bio je među najboljima. Probleme mu je zadavao jedino krasnopis. Kasnije je prešao u Klasičnu realnu gimnaziju, u I.b. Najslabiju ocjenu imao je iz vladanja.

1916. godine Cesarićevi sele u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju. 1920. godine upisao je studij filozofije. Prilično zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj. Dvije je godine radio volonterski, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«. Godine 1951.primljen je za člana JAZU.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla u tiskak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio.

Radeći na Cesarićevoj biografiji povodom njegove stote godišnjice rođenja Jozo Puljizević za Kolo Matice hrvatske piše:

„Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu da što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, besprijekorno, asketski čistoj sobi, sterilnoj kao ambulanta. Nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi pjesnik... Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme... I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše, 
Al zima srcu govori još tiše. 
I kada sniježi, a spušta se tama, 
U pahuljama tišina je sama.« 

Ponekad bi, ipak, na književnim večerima, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove. Činio bi to na vrlo osebujan, patetičan način.A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Podigao bi pogled s ruba knjige (iz koje ionako nije čitao), kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka...preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol. Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, „on mi je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A ja sam ga otjerao s vrata, uzviknuvši: — Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima! I nisam htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom. Otišao je Cesarić pokunjen, rastočen... Kući... „Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost... Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom.

Cesarić je svojim pjesničkim opusom ušao u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike.Uz prepoznatljivu „Voćku poslije kiše“ i druge antologijske pjesme: „Balada iz predgađa“, Oblak“, „Pjesma mrtvog pjesnika“, Slap“, „Povratak“ prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao najmanje. Za više od pola stoljeća napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo „suza i riječi“ ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, te da je pjesma „Sakrivena bol“ pjesma o njemu samom.

Dobriša Cesarić preminuo je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79-oj godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Bio je duboko ali i realno svjestan smisla izreke da zaista svatko mora umrijeti sam.