Nisam bila previše uzbuđena odlaskom u Poljsku, no čim smo stigli tamo sva moja očekivanja bila su nadmašena. Ljubaznost i toplina ljudi oduševili su me, kao i hrana. Sprijateljili smo se s učenicima iz drugih država, najviše Poljske, odmah prvi dan tako da nije bilo puno treme pri prezentaciji našeg grada u ponedjeljak. Odlaskom u Maurzyce, muzej na otvorenom, te gradove Łódź i Varšavu dobili smo priliku upoznati se s kulturom Poljske. Rastanak je, očekivano, bio najtužniji dio puta, a kući smo se vratili s mnogo emocija i lijepih uspomena.

Patricija Govorčinović, 3a

Dan odlaska u Poljsku, 23.9., bio je posebniji nego bilo koji drugi datum. Ipak je to bio dan kada sam se prvi put u životu vozila avionom, išla u malo udaljeniju državu i ono najbitnije – upoznala nove ljude. Kada smo tek stigli na aerodrom, uzbuđenje je bilo preveliko, a pogotovo kad smo ušli u avion. Dodirujući hladno, prozorsko staklo, razmišljala sam o svemu što bi se moglo dogoditi u Poljskoj. Kada sam to sve proživjela, bilo je puno bolje nego što sam ,,predvidjelaʽʽ. Naše mjesto stanovanja na tjedan dana postao je mali gradić Żychlin. U Żychlinu mi se najviše svidjela škola u kojoj smo provodili najviše vremena i zabavljali se uz različite aktivnosti kao što su učenje poljskog plesa, karaoke, društvene igre,  prezentacije iz kojih smo naučili puno i o drugim državama i njihovoj kulturi, običajima, zanimljivostima itd. Također, posjetili smo i Maurzyce (muzej na otvorenom), gdje smo mogli vidjeti kako su ljudi prije živjeli i kućice u kojima su živjeli te čime su se bavili. Poslije toga, otputovali smo u Łódź, treći najveći grad u Poljskoj. Ono što mi se ondje najviše svidjelo bio je trgovački centar Manufaktura. U srijedu smo posjetili i glavni grad Poljske, Varšavu. Varšava mi je bila jednostavno prelijepa i tu ne mogu ništa izdvojiti jer mi se sve svidjelo. Velike staklene zgrade, ulice, crkve, trg, stari grad... Četvrtak nam je bio zadnji dan i ujedno najemotivniji jer smo svi bili tužni što se moramo rastati. Imali smo zajedničko druženje navečer i nakon toga smo se pozdravili sa svima i otišli kući s našim domaćinima. Krenuli smo rano ujutro, u petak. Imala sam vremena rezimirati sve dojmove i shvatila da sam se u Poljskoj osjećala baš kao kod kuće, jedino što je hrana malo drukčija i nije mi se svidjela slatka salata. Poljska je vrlo slična Hrvatskoj po mnogočemu, a najviše po reljefu i ljudima. Nešto što ću najviše pamtiti cijelog života zapravo su novi prijatelji i nova poznanstva. Nadam se da ćemo imati priliku ponovno se negdje sresti i nadam se da slike u mojoj glavi nikada neće izblijedjeti. 

Jelena Bekić, 3a

Kada sam dobila poziv za razmjenu u Poljskoj bila sam sretna, ali shvatila sam koliko je Poljska nama bliska za razliku od Engleske ili Španjolske. Na prvu, očigledno nisam bila previše oduševljena. Iako ne previše zadovoljna, iščekivala sam polazak sve više i više. Došla je nedjelja, probudila sam se i nisam imala osjećaj da odlazim u drugu državu. Meni je to bilo obično jutro. Doputovali smo u Zagreb, a napetost se osjetila tek pred zračnom lukom. Tada sam shvatila da sam jako sretna što idem u Poljsku.

Kada smo sletjeli u Poljsku, osjećala sam se već drugačije. Sve je bilo nekako veće. Putujući do Żychlina s njemačkom ekipom, nisam se osjećala ugodno i nisam mislila da ćemo se sprijateljiti. Međutim, već prve večeri dokazali su mi suprotno. Sve je bilo prekrasno, družili smo se i smijali.

Iduće jutro, u ponedjeljak, trema je bila vidljiva. Zahvaljujući svome domaćinu, upoznala sam dio društva s kojima sam bila u nedjelju, tako da se sve činilo opuštenije. Nakon uvodnog programa i prezentacija u školi, obišli smo Żychlin. Grad je prekrasan i zelen. Vidjeli smo mnoga mjesta poput gradske knjižnice, crkve itd.

Utorak je bio vrlo opušten jer su svi upoznali svakoga. Putovali smo u Maurzyce i Łódź. Kao i Żychlin, dva prekrasna mjesta, ali nimalo slična hrvatskim mjestima.

U srijedu smo posjetili Varšavu, glavni grad Poljske. Četiri smo sata razgledavali Varšavu, obišli smo većinu grada te potom otišli na ručak. Poslije ručka imali smo nešto slobodnog vremena, a nakon smo se toga uputili obiteljima koji su nas ugostili.

Četvrtak je bio pomalo tužan, nama posljednji dan u Poljskoj. Taj smo dan iskoristili što smo više mogli. Pjevali smo i plesali.

U petak smo u 12:00 h sletjeli u Hrvatsku, a put je bio tiši od puta u Poljsku.

Danas je 1.10. i kod kuće smo već nekoliko dana. Sve je drugačije, ali upoznali smo ljude koje ćemo, nadamo se, opet vidjeti. Sve u svemu, Poljska je prekrasna zemlja i u njoj žive prekrasni ljudi. Nadam se da ću se jednom vratiti u Żychlin i opet susresti staru ekipu sa razmjene.

            Helena Ćatić, 3b

Kada je Erasmus+ program krenuo u našoj školi željela sam ići u bilo koju zemlju osim Poljske, a sada bih mijenjala svaku zemlju partnera za Poljsku i poljsku ekipu.

Na putu prema Poljskoj, 23.9., nije se činilo kao da putujemo u drugu zemlju jer se Poljska na prvi pogled činila jako slična Hrvatskoj. Kada smo stigli u Varšavu, do Żychlin smo putovali zajedno s učenicima iz Njemačke te s tri učenika iz Poljske koja su nas došla dočekati. U autobusu tada zapravo i nismo baš razgovarali, više se svaka zemlja držala za sebe, no već idućeg dana ti učenici iz Poljske i Njemačke postali su naša ekipa.

U Żychlinu sam bila smještena u obitelj jednog dečka, zajedno s Jelenom. Kada smo došli kod naše obitelji, razmijenili smo poklone, upoznali se i družili, a potom smo naš domaćin, Jelena i ja otišli do pizzerije gdje su bili svi učenici s ove razmjene i tamo smo se upoznali sa svima.

Idućeg dana, 24.9., u školi smo imali program dobrodošlice i prezentacije o našim zemljama, gradovima i školama. U poslijepodnevnim satima išli smo u razgledavanje Żychlina u čemu nas nije omeo ni jaki vjetar, kiša i hladnoća. Navečer smo se opet sastali u pizzeriji i tada je ekipa već bila stvorena, a atmosfera opuštena.J

U utorak, 25.9., putovali smo u Maurzyce i Łódź gdje smo vrijeme proveli u Manufakturi, ogromnom shopping centru.

Srijedu smo proveli u Varšavi gdje smo prvo stari dio grada razgledavali četiri sata, a nakon toga smo išli u razgledavanje Varšave autobusom. Potom je uslijedio ručak i opet shopping u centru blizu Palače kulture.

Četvrtak, naš zadnji zajednički dan, proveli smo prezentirajući život i navike mladih u našim zemljama, a u kasnijim poslijepodnevnim satima uslijedio je disko u školi. Naravno da smo nakon diska u školi išli svi opet na naše zadnje piće.

Kada je došlo vrijeme da krenemo udomiteljskim obiteljima svi su bili tužni i to su pokušavali sakriti, ali nisu uspjeli. Suze su same potekle…

U petak smo već oko 13 sati došli svojim kućama…

Iako na prvi pogled slična Hrvatskoj, kasnije smo shvatili da se Poljska zapravo jako razlikuje od Hrvatske. Najveća razlika je ta što Poljaci jedu slatku salatu koja se nama baš i nije svidjela.

Kako svi poljski učenici i Nijemac s kojim smo se družili idu na ljetovanje u Hrvatsku, dogovarali smo se kako bi se iduće godine mogli opet vidjeti, ali ovaj put u Hrvatskoj.

Cijela ova razmjena bila je jedno predivno i nezaboravno iskustvo koje je stvorilo divna sjećanja i još divnija prijateljstva. J

Katarina Tufeković, 3a

Koja neizmjerna sreća kada su mi sa sastanka javili da idem u Poljsku. Skakala sam po kući od sreće, vrištala, skoro i plakala. Odbrojavala sam svaku sekundu do tog dana kada ću doživjeti svoje prvo veće putovanje, svoj prvi let avionom. Par dana prije puta saznala sam tko će mi biti domaćin i oduševila sam se. Weronika, djevojka kod koje sam bila, i ja kliknule smo odmah i shvatile da smo dosta slične.

Nakon dugog iščekivanja, došao je veliki dan za mene. Bila sam spremnija za put nego ikad do tad. Još uvijek nisam bila skroz svjesna situacije dok nismo došle na aerodrom. Kada smo se ukrcale u avion, to je bilo to. Bila sam presretna i uopće se nisam bojala leta avionom, samo sam jedva čekala doći tamo i upoznati nove ljude. Let je prošao odlično. Na aerodromu su nas dočekala dva učenika iz Poljske i učenici iz Njemačke. Nismo puno komunicirali s njima tijekom puta iz Varšave u Żychlin pa sam se bojala da će tako biti i ostatak tjedna. Imala sam i veliki strah da ćemo stići u Żychlin i upoznati se sa svojim domaćinima pa će nastati ona neugodna tišina kada nećemo znati što reći. Hvala Bogu, prevarila sam se. Kada smo stigli tamo, izgrlili smo se s učenicima koje već znamo sa razmjene u Hrvatskoj, a onda sam upoznala Weroniku. Zagrlile smo se kao da se znamo 100 godina i to mi je bilo odlično.

Već prvi dan, nedjelja navečer, svi smo se našli u nekoj pizzeriji u gradu i družili se posve normalno kao da se odavno poznajemo. Bila sam baš iznenađena time. Stvorili smo neku svoju ekipu koja je bila zajedno cijeli tjedan. Posjetili smo puno novih mjesta (Łódź, Varšavu, Maurzyce) i vidjeli mnoštvo divnih stvari i građevina. Probali smo i neku novu hranu. Poljska kuhinja slična je hrvatskoj kuhinji, ali jedna nama pomalo čudna stvar je što svi tamo jedu slatku salatu umjesto slane i kisele. Čini se kao mala stvar, ali nama je baš bila čudna. Oproštajna večer u četvrtak navečer bila je odlična. Bili smo u školskoj dvorani, auli, gdje smo puštali glazbu, pjevali, plesali, vrištali i baš se dobro zabavljali. Nakon toga smo opet otišli u pizzeriju, zaključiti večer. Oprostili smo se jedni s drugima. Bilo je tužno, ali jako lijepo vidjeti toliko ljudi koji su se zavoljeli u tako kratkom periodu.

Ako pričamo o kulturi mladih i kulturi općenito, rekla bih da smo vrlo slični Poljskoj. Čak su i država i okoliš vrlo slični onome što možemo vidjeti u Hrvatskoj.

Sve u svemu, divno smo se proveli, plakali na odlasku i želimo nazad.

Ariela Matić, 3a