Lucija Đurđević, 3a

Martina Tufeković, 3a

Priča iz knjižnice

Bok! Ja sam Maja. Imam 18 godina i ispričat ću vam svoju „priču iz knjižnice“.

Rođena sam 27.9.2002. godine u Zadru kao gluhonijema osoba. Moja samohrana majka je u mojoj drugoj godini života poginula u saobraćajnoj nesreći. Ne sjećam je se. Znam kako je izgledala samo zbog fotografija na bakinim policama. Odrastala sam s bakom i tetom koja radi u jednoj gradskoj knjižnici. Baka i teta su me učile kako komunicirati s ljudima unatoč mojoj gluhonijemosti. Bila sam sretna. Živjela sam u okruženju gdje me nitko nije osuđivao zbog moje različitosti. S tetom sam išla u knjižnicu. Uz naučena slova, čitala sam slikovnice i kratke priče. Voljela sam biti okružena knjigama. Tada je to vjerojatno bilo zbog njihovih lijepo obojanih korica ili lijepih ilustracija unutar slikovnica, a kasnije sam gledala ljepotu unutar istih. Dala sam teti obećanje da ću jednoga dana raditi u knjižnici, baš kao i ona.

Stigao je i prvi dan prvog razreda. Dugo sam na znakovnom jeziku učila svoje predstavljanje. Htjela sam svima pokazati da sam posebna, a ne drugačija. Sjećam se da me je to jutro teta vodila do škole i prstima oblikovala riječi „volim te“. Zagrlila me je te sam ušla u razred. Prišla mi je jedna djevojčica. Vidjela sam da mi je nešto govorila, no ja nisam mogla čuti što mi govori. Pokazala sam joj da ne čujem, no ona me nije razumjela. Samo se okrenula i otišla. Bila sam jako tužna. Učiteljica je ušla u razred i dok je pričala, koristila je znakovni jezik. Prvi zadatak nam je bio predstavljanje. Nisam nikoga mogla razumjeti. Znala sam kako se tko zove jer su ispred nas bile pločice s napisanim imenima, a i učiteljica mi je prenosila znakovnim jezikom. Ja sam bila sljedeća koja se trebala predstaviti. Predstavila sam se znakovnim jezikom, a učiteljica je razredu sve prenosila govorom. Svi su me gledali kao da nisam s ovoga svijeta, kao da sam manje vrijedila od njih. Osjećala sam se odbačeno. Ovo je bio prvi put da sam se posramila svog nedostatka. Tužna, vratila sam se na svoje mjesto. Nakon mene, pred razred je istupio Luka. Dok se predstavljao, Luka je koristio znakovni jezik. Rekao je da ga je naučio zbog brata jer je njegov brat također gluhonijem. Tijekom školske godine, s učiteljicom smo odlazili u knjižnicu gdje je ostatak razreda s mojom tetom, Lukinim bratom Antunom i našom učiteljicom učio znakovni jezik. Luka i ja smo se pravili važni jer smo mi to već savladali. Tu se gradio temelj našeg prijateljstva.

S Lukom sam odrastala. Bio je uvijek uz mene. Uvijek bi mi tumačio govor onih koji nisu poznavali znakovni jezik. Zajedno smo išli i u srednju. Mislila sam da će biti grozno. Nova škola, nova lica, ponovno predstavljanje pred zahtjevnijom „publikom“... Mislila sam da će biti teško prolaziti kroz nešto što ti je davno prije zadavalo sram. No shvatila sam da sam se brinula bez razloga. Luka mi je pomogao i prenosio razredu što pokazujem. Nisam primijetila nikakvu lošu reakciju. Prihvatili su me! Htjeli su naučiti znakovni jezik pa smo ih Luka i ja odveli kod moje tete u knjižnicu. Tamo smo često provodili slobodno vrijeme. Uvijek smo se zabavljali bez obzira na naše različitosti. Bili smo kao knjige koje su nas gledale s polica. Naše korice su lijepe, ali naš sadržaj još ljepši! Tako različiti, a tako isti. Tako isti, a tako jedinstveni.

Nastavila bih vam otkrivati poglavlja moje priče, ali žurim u knjižnicu stvarati nova! Do tada, listaj priče!

Kristina Ruf, 4.a

Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Lucija Đurđević, 3a

Lucija Đurđević, 3a

Strip na temu Malog princa izradila je naša učenica Maria Milković, 1a a možete ga pogledati na sljedećem linku: https://www.pixton.com/comic-strip/e6o7qhqf

Više informacija o samoj kampanji možete pogledati na https://virtualno.hkdrustvo.hr/dan-hrvatskih-knjiznica-2020/?fbclid=IwAR0RbaJWhFG_WHPVhxW3jRpf5c1Yntv6-aoYRfT3Ch9SzaZDL2aH2srvJts