Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.

Književna karijera

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom “I ja ljubim”. Prvu zbirku pjesama “Lirika” objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima – Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji…- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Stil

Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju “sklepane”, iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.

Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog stoljeća na našim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći – u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri..).

A ipak… Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerovatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo “suza i riječi” ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.

Lirika Dobriše Cesarića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rodila se i rasla između dvaju svjetskih ratova, potvrdivši se potpuno poslije Drugog svjetskog rata. Ta je lirika rasla tiho i postupno, a imala je iza sebe S.S. Kranjčevića, A.G. Matoša, V. Vidrića, A.B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici što obilježavahu epohu: Miroslav Krleža i Tin Ujević. Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tom društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernom hrvatskom pjesništvu, ne možemo a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednog od temelja toga pjesništva.

Za njega je rečeno da je ”čarobnjak stiha; maštoviti tragač za predjelima odbjegle sreće; nadahnuti slikar krajolika; mag jezične glazbe u kojoj se pogasle želje, tjeskobe i nespokoji pretvaraju u čisto zlato poetskog govora.”
Rođen je 10. siječnja 1902. g. u Požegi. No grad njegova djetinjstva postat će Osijek, kamo mu je otac, šumarski inženjer, premješten 1904.g. U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. ”A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe.”

Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom: od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.
Godine 1916. obitelj seli u Zagreb. Tu će Cesarić završiti gimnaziju i u zagrebačkom omladinskom časopisu ”Pobratim” objaviti svoju prvu tiskanu pjesmu ”I ja ljubim”.

U 18. godini počinje studij prava, ali ga dogodine napušta i upisuje Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istovremeno je namješten u Računarskom uredu; zatim u Hrvatskom narodnom kazalištu uči režiju i sređuje kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. g. radit će kao lektor i knjižničar Higijenskog zavoda, a potom je premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik.
Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegovog intenzivnog književnog rada. U književnom listu ”Kritika” 1920. g. objavljena mu je pjesma ”Buđenje šume”. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list ”Ozon” (izašao je jedan broj). Surađuje u listu ”Savremenik” čiji su urednici M. Begović i A.B. Šimić. Upoznaje se s Miroslavom Krležom i počinje suradnju u ”Književnoj republici”, gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.

Prvu zbirku pjesama ”Lirika” objavio je 1931. g. u vlastitom izdanju, a sljedeće godine tu je knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagrađuje njegovu pjesmu ”Trubač sa Seine” (Matoš u Parizu).
Njegovi će stihovi već tada naći mjesto u antologijama naše poezije na njemačkom i francuskom jeziku kao i u antologiji svjetske poezije ”Poeti del mondo” (Milano, 1939.) te antologiji ”Slavjanski poeti” na bugarskom jeziku (1946.)

Nakon rata sve do umirovljenja 1958.g. radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske, kasnije preimenovanom u Izdavačko poduzeće ”Zora”, uređujući biblioteke ”Slavenski pisbi”, ”Jugoslavenski pisci” i ”Suvremeni pisci Hrvatske”.
Nakon zbirke ”Spasena svjetla” (1938.) i izbora iz njegove lirike ”Izabrani stihovi” (1942.) godine 1951. izašla mu je knjiga ”Pjesme”. Te je godine izabran za pravog člana JAZU. Godine 1953. tiskana mu je zbirka ”Osvijetljeni put” za koju je sljedeće godine nagrađen nagradom Saveza književnika Jugoslavije. Slijedile su zbirke: ”Goli časovi” (1953.), ”Izabrane pjesme” (1960.) te izbori lirike ”Moj prijatelju” (1966.) i ”Slap” (1970.),

U 78 godine životnog puta Dobriša Cesarić postigao je mnogo. Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada ”Vladimir Nazor” za životno djelo 1969.g. Bio je i predsjetnik Društva književnika Hrvatske 1962. – 1963.g.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

On je i sam izvrsno prepjevao neka djela njemačke i ruske poezije i prevodio niz novela s ruskog, njemačkog, bugarskog i slovenskog jezika.
Pored lirike objavio je i niz napisa kritičkog i memoarskog karaktera kao: ”O A.B. Šimiću”, ”Prije trideset godina”, ”Prve moje uspomene na Krležu”, ”Sjećanje na Gorana”, ”Moje osječko đakovanje”.
Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, estet koji je odnjegovao svoj stil.