Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini od majke Julijanije (rođ. Schmit) i ljekarnika Ivana. Osnonvu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a potom se školuje u njemačkoj gimnaziji u Karlovcu. Nakon završenja gimnazijskog školovanja upisuje studij filozofije u Beču, a potom nastavlja studij u Grazu. Doktorira 1834. u Leipzigu. Još u ranoj mladosti pisao je pjesme, pretežito na njemačkom jeziku, a već 1826. u Karlovcu mu je objavljena knjižica Die Schlösser bei Krapina (Tvrđave oko Krapine). Osim što je to prvo njegovo objavljeo djelo također predstavlja i historijat krapinskog starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje djelo Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u kojem je iznio prijedlog pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke znakove (č, š i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Popularnu pjesmu Još Hrvatska ni propala piše 1833. godine koja će biti jako dobro prihvaćena u hrvatskom narodu. Dvije godine kasnije (1835.) pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog razdoblja. Proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa objavljuje 5. prosinca 1835. godine. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem s ijekavskim izgovorom. Za ovu inačicu novog pravopisa odlučili su se Gaj, V. Babukić i A. Mažuranić jer su težili tome da spoje staru jezičnu tradiciju s novim jezičnim gibanjima. Naime, štokavski dijalekt ijekavskog izgovora već je rabljen u dubrovačkoj književnosti.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Zbog sve jače hrvatske nacionalne svijeti vlasti su 1843. zabranile upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. Poslije afere oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.) Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz banaJelačića. U Zagrebu je utemeljio tiskaru. jedan je od osnivača Narodne stranke (nosila još ime i Ilirska stranka). Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je povučen i razočaran 20. travnja 1872. u Zagrebu.

Još Hrvatska ni propala
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!