Marie Skodlowska Curie rođena je u Varšavi, Poljska, 7. studenog 1867. godine. Bila je najmlađa od petero djece Wladislawa i Bronislave Boguske Sklodowske. Obitelj se teško preživljavala nakon što je njezin otac izgubio posao, te su bili prisiljeni primiti podstanare u svoj mali stan. Religiozna kao dijete, Curie se odrekla svoje vjere nakon što je njena sestra umrla od tifusa 1876. godine. Dvije godine kasnije, majka joj umire od tuberkuloze, opasne bolesti koja napada pluća i kosti.

Marie je bila izvrsna učenica, dobitnica zlatne medalje na srednjoškolskom natjecanju 1883. godine. U Poljskoj koja je bila pod ruskom vlašću djevojke nisu mogle pohađati sveučilišta. Marie je provela godinu dana na selu s prijateljima na prijedlog svog oca. Nakon što se vratila u dom svog oca u Varšavi, počela je zarađivati za život pružanjem privatnih poduka. Povezala se i s „Letećim sveučilištem,“ skupinom mladića i djevojaka koji su pokušavali ugasiti svoju žeđ za znanjem na tajnim sastancima.

1886. godine prihvatila je posao guvernante (privatne učiteljice) kod obitelji koja je živjela u Szczuki, u Poljskoj. Međutim, intelektualna usamljenost koju je tamo osjetila samo je učvrstila njenu odluku da ostvari svoj san o upisu na sveučilište. Jedna od njenih sestara, Bronya, već je bila u Parizu, uspješno polažući ispite iz medicine. U rujnu 1891. godine, Marie se preselila kod sestre u Pariz. 

Kada su u početkom studenog počela predavanja na Sorbonnei, Marie je upisala studij fizike. Do 1894. godine očajnički je tragala za laboratorijem u kojem bi mogla raditi na svom istraživačkom projektu mjerenja magnetskih svojstava raznih čeličnih legura. Predloženo joj je da posjeti Pierrea Curiea na Fakultetu za fiziku i kemiju Pariškog sveučilišta. Pierre i Marie vjenčali su se 1895. godine, započevši tako iznimno partnerstvo u znanstvenom radu.

Do sredine 1897. znanstvena postignuća Marie Curie bila su dvije sveučilišne diplome, stipendija i monogram (objavljeni rad) o magnetizmu taljenog željeza. Prva kći para, Irène, tek je bila rođena kad su Curieevi počeli posvećivati pažnju tajanstvenoj radijaciji urana koju je nedavno otkrio Antoine Henri Becquerel (1852–1908). Marie je predosjećala da je radijacija svojstvo atoma i da stoga mora postojati i kod nekih drugih elemenata. Njeno je istraživanje uskoro potvrdilo slično zračenje kod torija, a ona je iskovala povijesnu riječ „radioaktivnost“ (spontano otpuštanje radija). 

U potrazi za drugim izvorima radioaktivnosti Curievi su pažnju usmjerili na uranov oksid, mineral poznat po udjelu urana. Na njihovo veliko iznenađenje, radioaktivnost uranovog oksida uvelike je premašila zajedničku radioaktivnost urana i torija koje je mineral sadržavao. Iz njihova su laboratorija u šest mjeseci do Akademije znanosti došla dva rada. U prvom, pročitanom na sastanku održanom 18. srpnja 1898. godine, objavili su otkriće novog radioaktivnog elementa koji su Curievi nazvali polonij, po Marieinoj domovini. Drugi rad, u kojem je objavljeno otkriće radija, pročitan je na sastanku 26. prosinca iste godine.

Od 1898. do 1902. Curievi su konvertirali nekoliko tona uranovog oksida, ali nisu samo vrijedni centigrami radija bili nagrada za njihove nadljudske napore. Curievi su zajedno ili zasebno, objavili ukupno 32 znanstvena rada. U jednom od njih objavili su da stanice pokojnika koje tvore tumor uništavaju brže nego zdrave stanice kada ih se izloži radiju. U studenom 1903. godine, Londonsko kraljevsko društvo dodijelilo je Curievima jednu od najvećih nagrada, Davyevu medalju. Mjesec dana kasnije uslijedilo je priopćenje Nobelove zaklade iz Stockholma da su A. H. Becquerel i Curievi dobitnici Nobelove nagrade za fiziku. Naposljetku su pariški akademici imenovali Marie voditeljicom istraživanja na Sveučilištu u Parizu.

U prosincu 1904. godine rodila im se kćer Ève. Iduće godine Pierre je izabran u Akademiju znanosti i putuju u Stockolm gdje on drži govor na dodijeli Nobelove nagrade koji je ustvari bio njihovo zajedničko obraćanje. Pierre je završio svoj govor s dvosjeklim učinkom koji svaki znanstveni napredak ima na čovječanstvo. Izrekao je kako vjeruje da će „čovječanstvo izvući više dobra nego štete iz novih otkrića.“
Vrijeme radosti za ovaj tim supružnika nije trajalo dugo. Jednog kišnog poslijepodneva, 19. travnja 1906. godine Pierrea su pregazila teretna kola i umro je na licu mjesta. Dva tjedna kasnije udovica je zamoljena da zauzme muževo mjesto. Zeni koja je ostala sama s dvoje male djece i na kojoj je sada ostao golem zadatak vođenja istraživanja radioaktivnosti, počele su pristizati počasti znanstvenih udruga iz cijelog svijeta, . Sabrana djela svog pokojnog muža uredila je 1908. godine, a 1910. objavila je značajnu Traité de radioactivité (Raspravu o radioaktivnosti). Ubrzo nakon izdavanja ovog djela, Curie je dobila svoju drugu Nobelovu nagradu, ovoga puta za kemiju. Ipak, Curie nije uspjela pridobiti Akademiju znanosti, koja još jednom nije odobrila njeno članstvo. 

Tijekom Prvog svjetskog rata (1914–1918), Curie je mnogo vremena posvetila opremajući u svom laboratoriju automobile(Radium Institute) rendgenskim uređajima da bi pomogla bolesnima. Ovi su automobili postali poznati u ratnim zonama kao „mali Curiei.“ Do kraja rata Curie je već bila prešla pedesetu i potrošila puno svoje tjelesne energije – zajedno s ušteđevinom koju je posebno ulagala u ratne obveznice. No njena predanost bila je neiscrpna. 1919. godine opremila je Radium Institute, a dvije godine kasnije objavljena je njena knjiga La Radiologie et la guerre (Radiologija i Rat). U njoj je iznijela najinformativniji izvještaj temeljen na znanstvenim i ljudskim iskustvima o radiologiji (upotrebi radijacije) u ratu. Na kraju rata njena kći Irène, fizičarka, imenovana je asistenticom u majčinom laboratoriju. 

Ubrzo nakon toga uslijedio je posjet Radium Instituteu koji će se pamtiti. Posjetiteljica je bila supruga Williama B. Meloneya, urednika vodećeg magazina u New Yorku i predstavnica nebrojenih žena koje su godinama u Curie nalazile ideal i inspiraciju. Godinu dana kasnije Meloney se vratila kako bi poručila Curie da je od pretplata diljem Amerike dobila svotu od 100 000 dolara koja je bila potrebna da bi se kupio gram radija za njen institut. Također je pozvana da sa svojim kćerima osobno dođe u SAD preuzeti dragocijeni poklon. Njeno putovanje bilo je trijumf. U Bijeloj kući, predsjednik Warren G. Harding (1865–1923), uručio joj je zlatni ključ metalne kutijice u kojoj se nalazio radij. 

Na pitanja, osim znanstvenih rijetkom je davala ikakav javni komentar. Jedna od iznimki bila je njena izjava na konferenciji 1933. godine o „budućnosti kulture.“ Ondje je stala u obranu znanosti, koju je nekoliko panelista držalo odgovornom za dehumanizaciju modernog života. „Ja sam među onima,“ naglasila je, „koji misle da je u znanosti velika ljepota. Znanstvenik u svom laboratoriju nije samo tehničar; on je i dijete postavljeno pred prirodne fenomene koji ga impresioniraju poput bajke. Ne smijemo si dopustiti da mislimo da se sav znanstveni napredak može svesti na mehanizam, strojeve, zupčanike, iako i takva mašinerija ima svoju ljepotu.“

Najdirljivije iskustvo zadnjeg dijela života Marie Curie vjerojatno je bilo vjenčanje njene kćeri Irène i Frédérica Joliota (kasnije Juliot–Curie) 1926. godine. Joliot je bio najnadareniji asistent na Radium Instituteu. Još ispočetka bilo je očito da će njihova zajednica uvelike ličiti njenom izvanredno kreativnom partnerstvu Marie i Pierrea.

Radila je gotovo do samog kraja i uspjela dovršiti rukopis svoje zadnje knjige Radioactivité (Radioaktivnost). U zadnjim joj je godinama njena mlađa kći, Ève, bila velika potpora. Ève je također bila vjerna pratilja svoje majke kad je ona 4. srpnja, 1934. umrla u Sancellemozu u Francuskoj. Albert Einstein je jednom rekao: „Marie Curie je, od svih slavnih bića, jedino koje slava nije pokvarila.“

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/marie-curie/#ixzz2BWWzkwy4