ZAGREB  Izložba otvorena  u »Klovićevim dvorima« teoretski je ključ i semantički instrument koji omogućuje sagledavanje djela velikoga umjetnika Pabla Picassa – kaže ravnateljica Nacionalnoga muzeja Picasso u Parizu Anne Baldassari i autorica postava koji se do 7. srpnja može razgledati u gornjogradskoj galeriji. Izložba obuhvaća stotinjak Picassovih djela – slika i skulptura – od prvih dviju slika iz 1895. koje je naslikao kao 14-godišnjak, pa do posljednih slika koje nose umjetnikov potpis, ali i nešto fotografija iz osobnog arhiva. 

   Prva retrospektiva Pabla Picassa u Hrvatskoj postavljena je u 12 dvorana »Klovićevih dvora«, kronološki prati glavna razdoblja umjetnikova stvaralaštva i različite medije njegova istraživanja likovnog izričaja, a završava autoportretom »Nedjelja«, koje je svojevrsni hommage Velazquezu, Rembrandtu i Goyi, a umjetnik ju je završio dvije godine prije smrti. 

   Izložba je tijekom tri godine, koliko traje obnova Nacionalnoga muzeja Picasso, dosad obišla Europu, Bliski istok, Japan, Rusiju, SAD, Tajvan, Australiju, Kanadu, Kinu i Hong Kong, a nakon svjetske turneje vraća se u Pariz. 

Španjolski slikar, kipar, grafičar, keramičar i scenograf Pablo Picasso (25. 10. 1881. – 8. 4. 1973.), jedan od najvećih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća, široj publici poznat je kao suosnivač kubizma (sa Georgesom Braquom), avangardnog pokreta s početka 20. stoljeća. Također, smatra se jednim od pionira asamblaža, umjetničkog procesa uslijed kojeg nastaju dvodimenzionalni i trodimenzionalni objekti sastavljeni od pronađenih predmeta, kao i jedan od začetnika slikarske tehnike kolaža te mnogih drugih stilova i tehnika koje je kroz svoje dugogodišnje djelovanje istraživao i razvijao. 

   Picasso se smatra najzaslužnijom ličnošću za revolucionarni razvoj vizualne umjetnosti, uz Henryja Matissea i Marcela Duchampa, na početku 20. stoljeća. 

   Picassov otac, umjetnik i profesor Don Jose Ruiz Blasco, odigrao je važnu ulogu u njegovom životu – podučavao ga je crtanju i slikanju od najranijeg djetinjstva te je mladi Picasso već u dobi od 13 godina pokazivao veće znanje i umijeće u slikarstvu od oca. Picasso se nakon preseljenja u Barcelonu sa samo 14 godina prijavljuje u gradsku školu likovnih umjetnosti La Lonja, sa 16 godina seli u Madrid i nastavlja školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti San Fernando, no ubrzo postaje frustriran klasičnim akademskim pristupom umjetnosti. 

Početkom prošlog stoljeća Picasso seli u Pariz i otvara svoj atelje. Povjesničari umjetnosti i teoretičari dijele razdoblja njegovog stvaralaštva prema specifičnosti njegova izričaja. Početkom stoljeća Picasso pod utjecajem depresije zbog gubitka prijatelja Carlosa Casagemasa, u razdoblju od nekoliko godina stvara uglavnom plave slike, tzv. plavi period (1901-1904). Godine 1904. zaljubljuje se u Fernande Olivier i smatra se da se pod utjecajem novih okolnosti u privatnom životu u njegovim slikama pojavljuju crvene, bež i ružičaste boje i započinje njegov ružičasti period koji će trajati do 1906. 

   »Gospođice iz Avignona«, slika koja će obilježiti kompletan razvoj umjetnosti 20. stoljeća, nastaje 1907. godine i smatra se pretečom i inspiracijom kubizma. Kao i na kasnijim kubističkim slikama, objekti/subjekti slike lome se na kompozitne geometrijske elemente te se ponovno sastavljaju poput kolaža, tvoreći pri tome apstraktnu kompoziciju. Nastaju fizikalno nemogući prikazi, iz više gledišta, koji u to doba šokiraju i zaprepašćuju javnost. 

   Njegovo rano kubističko razdoblje, tzv. analitički kubizam (1909-1912) karakteriziraju radovi »Glava muškarca« (1908) i »Ležeći akt« (1908), nakon čega slijedi faza sintetskog kubizma (1912-1919) u kojoj nastaju radovi »Muškarac s brkovima« (1914), »Muškarac s gitarom« (1913). Prva pojava kolaža u umjetnosti je u periodu sintetskog kubizma kada s još više izlomljenih fragmenta, izrezanim komadićima papira, gradi cjelinu. 

   Pod utjecajem Prvog svjetskog rata Picasso postaje zaokupljen opisom realnosti i taj period njegovog stvaralaštva naziva se klasično ili realistično razdoblje (1918-1927), a taj povratak u realizam simboliziraju radovi »Tri žene na zdencu« (1921) i »Dvije žene koje trče na plaži« (1922). 

   Nakon 1927. Picasso biva zaokupljen novim kulturnim i filozofskim pokretom, nadrealizmom, čija je umjetnička manifestacija bila logičan nastavak kubizma. Pod utjecajem nadrealizma sve češći motiv na Picassovim radovima postaje minotaur, simbol kojeg su često koristili nadrealisti. Njegova najznačajnija slika iz tog perioda i jedno od njegovih najvažnijih radova uoće je »Guernica« (1937), prikaz njemačkog bombardiranja Guernice za vrijeme španjolskog građanskog rata. 

   Nakon Drugog svjetskog rata Picasso je već bio najpoznatiji svjetski živući umjetnik te su brojne oči bile uprte u svaki njegov pokret. Sve više se javno politički aktivira kao član Komunističke partije, u razdoblju nakon 60-te postaje još odvažniji, radeći izražajnije radove s još više boja te je do kraja svog života proizveo još mnoštvo slika i grafika. Za razliku od kompleksnog sintetskog kubizma kasniji Picassovi radovi postaju jednostavniji, koristeći pri tome siroviju i grublju tehniku nalik dječijem crtežu. Izvrstan primjer tog razdoblja je rad »Autoportret okrenut smrti« (1972), crtan olovkom i kredom u boji. 

   Osim društvenih, kulturnih i političkih okolnosti važan aspekt Picassovog umjetničkog stvaralaštva je bio i njegov emotivni život. Kroz Picassov život prošlo je mnoštvo žena, od kojih su neke snažno utjecale na njegov umjetnički rad. 

Posvećen djelu samo jednog umjetnika, Musée national Picasso osnovan je 1985. godine da bi okupio djela koja su 1979. godine Picassovi nasljednici donirali Francuskoj. U želji da pomognu u stvaranju reprezentativne zbirke Picassovih djela, ustupili su državi »pravo prvenstva« izbora između 70.000 djela sačuvanih u raznim umjetnikovim ateljeima. Tako je stvoren fundus najvažnijih umjetnikovih radova koji karakterizira njegova kronološka dosljednost te uravnoteženost prikazanih stvaralačkih faza. 

   Da bi se publici predstavila ta vrijedna zbirka, valjalo je pronaći osebujno i originalno mjesto. Izbor je pao na Hôtel Aubert de Fontenay u staroj pariškoj četvrti Marais. Ta lijepa palača (građena od 1656. do 1660.), djelo je arhitekta Jeana Boulliera, a ubirač poreza na sol i naručitelj palače Pierre Aubert zaslužan je za naziv zgrade »Hôtel Salé« koji je i danas krasi. 

   Sa željom da zbirku sačuvaju u njezinoj cjelini te da omoguće lakše proučavanje Picassova opusa, nasljednici 1978. godine predaju i oko 200.000 predmeta iz umjetnikova »privatnog arhiva«. Ta arhivska zbirka koju čini 20.000 rukopisa korespondencije, 11.000 isječaka iz novina i više od 15.000 fotografija svjedočanstvo je o Picassovom životu i radu te bogat izvor za istraživanja. Na kraju, nakon smrti Jacqueline Picasso 1986. i nove donacije njezine kćeri 1990., zbirka je posebno obogaćena Picassovim djelima iz šezdesetih godina. Kao rezultat tih dviju donacija i dvadeset godina sustavnog otkupa, muzej je danas u posjedu zbirke koja sadrži više od 5.000 Picassovih djela. Igrajući ključnu ulogu u umjetnikovom stvaranju, ona danas predstavljaju najcjelovitiju ikad sakupljenu javnu zbirku Picassovih djela.