U Zagrebu je te godine upisao studij šumarstva na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, no napustio ga je 1925. kad upisuje studij južnoslavenskih književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je 1937. diplomirao.

U studentskim danima, 1935. postao je korektor Narodnih novina i taj je posao obavljao do 1940. Od 1939. do 1945. bio je honorarni nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Godine 1940. postavljen je na dužnost izvjestitelja za književnost kod Banovine Hrvatske, dok 1944. postaje književnim tajnikom Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ).

Od tada počinje Tadijanovićeva plodna urednička djelatnost koja se 1945. nastavlja u Nakladnom zavodu Hrvatske, a potom od 1950. do 1958. u Zori.

Tu je zasnovao i uređivao biblioteku Djela hrvatskih pisaca, a u tom su razdoblju objavljena 24 sveska redovnih i 4 sveska izvanrednih izdanja. Među ostalima, u toj su biblioteci objavljena pojedinačna i izabrana djela Ivana Kozarca, Ivana Gorana Kovačića, Josipa Draženovića, Ivana Mažuranića, Frana Galovića i dr.

Osim tih djela, Tadijanović je uredio i više antologija i antologijskih izbora hrvatskoga pjesništva (Novija hrvatska poezija, 1952., Četrdesetorica, 1955., Antologija hrvatskih pjesama u prozi, 1958.) među kojima je osobito značajna Hrvatska moderna lirika (1933., zajedno s Olinkom Delorkom), i to nakon uključivanja i afirmacije modernoga kajkavskoga i čakavskoga pjesništva.

Godine 1953. Tadijanović je izabran za člana JAZU i postao dvadesetogodišnjim direktorom Instituta za književnost JAZU, kojemu je bio na čelu do kraja 1973.

U tom je razdoblju bio urednik i suurednik sabranih djela najznačajnijih hrvatskih pisaca afirmiravši pritom najviše filološko-kritičke, književnopovijesne i druge kriterije uređivanja kritičkih izdanja.

Sam je uredio Sabrana djela Josipa Draženovića, Vladimira Vidrića, Janka Polića Kamova, Ivana Gorana Kovačića te pet knjiga Antuna Gustava Matoša.

Kao pjesnik Tadijanović se u hrvatskoj književnosti pojavio 1922. U srednjoškolskom listuOmladina u kojemu je pod pseudonimom Margan Tadeon objavio pjesmu Tužna jesen (jedinu objavljenu od brojnih pjesama nastalih za gimnazijskih dana!), no kritičku pozornost i afirmaciju stječe objavom pjesme Golubinja krila u 8. broju Književnika za 1928., pod skraćenim pseudonimom Tadeon.

Pod punim osobnim imenom Tadijanović se pojavljuje u Književniku br. 5 (Pjesma mom srcu) iHrvatskoj reviji br. 5 (Jednostavne pjesme o ljiljanima) za 1930. godinu, kada zapravo počinje njegovo intenzivno i kontinuirano objavljivanje.

Tadijanovićev pjesnički opus sadrži više od 500 pjesama koje su, osim u periodici, objavljene u više od četrdeset pojedinačnih zbirka, izbora i sabranih pjesama.

Od tih su zbirka brojne doživjele mnogo izdanja, posebice Srebrne svirale čak 20, s ukupnom nakladom od 225.465 primjeraka, zatim zbirka Prsten objavljena u pet izdanja, a tiskana su i tri izdanja Tadijanovićevih Sabranih djela koja je sam priredio.

Osim poezije, Tadijanović je pisao i (auto)biografsku prozu koja uz dokumentarnu posjeduje i književnu vrijednost (Knjiga o svojima i o sebi) te kritičko-esejističku prozu bitnu za razumijevanje književnih tekstova brojnih hrvatskih autora, među kojima je i sam Tadijanović (Knjiga o hrvatskim piscima, Knjiga razgovora).

Tadijanović se afirmirao i kao prevoditelj poezije (Nezval, Goethe, Hölderlin, Novalis, Van Hoddis, Cankar, Vodnik, Kocbek) s njemačkoga, češkoga i slovenskog jezika, a i njegove su pjesme i neke zbirke prevedene na dvadesetak stranih jezika (esperanto, makedonski, francuski, njemački, talijanski, engleski, slovenski i dr.).

Za svoj književni rad Tadijanović je nagrađen brojnim nagradama: 1964. Zmajevom nagradom Matice srpske u Novom Sadu za zbirku Prsten (1963.); 1964. Nagradom grada Zagreba za cikluse pjesama iz zbirke Prsten; 1968. Nagradom Vladimira Nazora za životno djelo; 1969. Nagradom Književno-umjetničkog društva Poesie Vivante za prijevod njegovih pjesama na francuski koje je prevela Jeanine Matillon-Lasić; 1987. Nagradom Tin Ujević Društva hrvatskih književnika za zbirku Kruh svagdanji, nagrađenu i od strane Željezare Sisak; 1998. nagradom za životno djelo od strane Slavonskoga Broda. Tadijanović je dobitnik i plakete Marko Marulić Čakavskoga sabora (1972.), Goranova vijenca (1982.), Diplome di Merito koju mu je dodijelila Universita delle Arti iz Salsomaggiore Terme u Italiji; Plakete grada Zagreba (1985.). Nagrađen je i Nagradom Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima (2000.), Priznanjem grada Gospića (2003.), Poveljom Jurini jablani Društva hrvatskih književnika (2003.), a laureat je Plakete Josipa Pupačića Dobro jutro, more (2000.) te dobitnik maslinova vijenca kao poeta oleatus u Selcima na Braču (2001.).

Dragutinu Tadijanoviću dodijeljena su i visoka društvena i državna priznanja: Orden rada sa zlatnim vijencem (1961.); Orden zasluga za narod (1976.); Orden Republike sa zlatnim vijencem (1987.); Red kneza Trpimira s ogrlicom i danicom; Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995.). Nagrađen je i najvišim bugarskim državnim odlikovanjem Madarski konnik (2002.).

O ugledu i priznanju Dragutinu Tadijanoviću govori i podatak da je počasni član brojnih književnih i kulturnih društava i organizacija: Družbe Braća hrvatskoga zmaja, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, te ogranka Matice hrvatske u Tovarniku, Zaprešiću i Osijeku.

Usto je i počasni građanin Raba, Slavonskoga Broda, Zagreba, grada Udbine i mjesta Podlapac. Iz Podlapca je inače podrijetlom njegov djed po majci Mijat Kegljen (1843. – 1922.) i u tom su mjestu organizirani Dani Dragutina Tadijanovića, koji se već tradicionalno održavaju od 2001. kao susreti učenika osnovnih škola, i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, Ministarstva prosvjete i športa i Školske knjige iz Zagreba.

U piščevoj biografiji značajna su i njegova putovanja u druge zemlje (Austriju, Njemačku, Italiju, Francusku) koja su se odrazila i na motivima nekih Tadijanovićevih antologijskih pjesama, kao i brojna prijateljstva s hrvatskim piscima, ali i drugim umjetnicima, posebice s Ivanom Goranom Kovačićem.

A značajne su i brojne dužnosti koje je obavljao u javnom životu, među kojima su dužnosti tajnika (od 1937. do 1940.) i predsjednika (1964. – 1965.) Društva hrvatskih književnika te potpredsjednika Matice hrvatske (1951. do 1954.).

Posebno mjesto zauzima Tadijanovićeva djelatnost u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čijim je dopisnim članom postao 1953., a redovitim 1965. Akademijin ga je razred za književnost dva puta, 1996. i 1997. godine, zajedno s Maticom hrvatskom, Društvom hrvatskih književnika i Hrvatskim centrom PEN-kluba, predložio Švedskoj akademiji u Stockholmu za najvišu svjetsku – Nobelovu nagradu za književnost.