Miroslav Krleža (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981)

„Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako? (…) i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno, kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga, koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo, koja ljude truje i rastvara; ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: 'Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka! Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!'“                                                  (M. Krleža, Na rubu pameti)