Zrcalo stvarnosti 21. Stoljeća - Dijana Kovačević 3a

Što se sve ne može kupiti novcem - Dijana Kovačević 3a

Preradovićeva poezija - Dijana Kovačević 3a

Emmini lažni ideali - Dijana Kovačević 3a

Moja borba s vjetrenjačama - Sara   Filipa  Delić  2c

Zrcalo stvarnosti 21. Stoljeća

Društvo je živa tvar koju čini mnoštva pojedinaca. Pojedinaca koji su svjetovi za sebe. Svjetovi koji su drugačiji, osebujni, originalni. Društvom vladaju zakonitosti koje određuju široke mase. One mase različitosti i šarenila koje ovise jedna o drugoj.  Kao i u prirodi, u društvu vladaju hijerarhijske podjele, zakoni jačega i većega. Najslabiji ili nedovoljno pokvareni, kako vam draže, brzo se nadomjeste ambicioznijima, onima koji se usude. Takva narav ljudi pisala je povijest od početaka. Povijest koja je bila i mračna i svijetla, ovisno o tome što smo htjeli i znali vidjeti. Današnje doba, ovo 21. stoljeće koje ne podnose ni njegovi vlastiti suvremenici, predstavlja se kao najnezahvalnije, najiskvarenije i najmračnije doba čovječanstva. I ono je doista, iako civilizacijski, tehnološki najnaprednije, s vrlo visokom stopom obrazovanosti, u svoj svojoj privilegiranosti nad prošlim vremenima, obijesno, od čovjeka napravilo nezahvalna, sebičnog naivca koji vjeruje kako ne ovisi o drugome, kako nije stvoren u slobodi na tuđim mukama, koji ne cijeni ni prošlo, ni sadašnje niti se bori za sveopće dobro budućega. Na sreću, društvo čini mnoštvo jedinki pa se tako, iako vrlo rijetko, nađu i oni zdrave ambicije, širokih horizonata, jasnih vidika, oni skromniji i zahvalniji, koji znaju kako je bilo i bit će boljih i većih. Nađu se oni koji su spremni narušiti vlastiti mir, spokoj i sreću za više ciljeve, oni koji ne žive raskošno, bez interveniranja u društvo kako bi i drugome omogućili isto. Današnje je društvo sklono griješiti i ne kajati se, od zdrava učiniti nezdravo, ponašati se hirovito.

Dijana Kovačević 3a

Što se sve ne može kupiti novcem

Novac je uistinu pokretač, kako ondašnjeg, tako i današnjeg svijeta,a profit više nije glavni smisao ekonomije, već društva općenito. Svaki se dan ustajemo, više-manje protiv svoje volje kako bismo došli u  škole u kojima se odgajamo, obrazujemo, učimo zanimanjima od kojih ćemo živjeti. Učimo se zanimanjima koja će nam omogućiti lagodniji život, luksuz. Često, potaknuti dobrim namjerama profesora, roditelja koji su iskusili surovu stvarnost  ovog materijaliziranog društva, odustajemo od svojeg pravog ja, svojih stvarnih zanimanja i sklonosti. Odustajemo i sve to stavljamo sa strane jer smo i sami svjesni kako zbog manjka novca često ostajemo uskraćeni za dobro iskustvo, novi svijet, šire horizonte. Ono što nam novac ne može priskrbiti je unutarnji mir, slaganje sa samim sobom, ponos, zdrav razum. Stoga, ne planiram odustati. Možda naivno i nesvjesno, ne znajući kakva me nesigurna sudbina čeka, ali ne odustajem.

Dijana Kovačević 3a

Preradovićeva poezija

Petar Preradović pripada mlađoj generaciji književnika koji su stvarali za vrijeme hrvatskog romantizma, u razdoblju kada je jenjavala politička iluzija o ujedinjenju trinaest naroda slavenskog svijeta. Pripada krugovima koji su, nakon što su Gajeve političke ideje bile napuštene, nastavili ilirsku domoljubnu poeziju, renesansne tematike. Preradovićevi napori da stvara domoljubno, svevremenski, autobiografski i osjećajno, urodili su , između ostaloga, pjesmom „Zora puca, bit će dana“  te intimnom poezijom „Miruj, miruj srce moje!“ i „Ljudsko srce“. Već u samim počecima Preradovićeva stvaralaštva, bilo je jasno kako se radi o vještom i emotivnom pjesniku, s jasnom vizijom hrvatske budućnosti i stvarnom analizom sadašnjosti. Preradovićeva preporodna svijest, iako je veći dio života proveo izvan Hrvatske, dala bi se objasniti vojničkim pozivom koji je usko vezan uz politička pitanja, no ono što je za Preradovića, kao pjesnika, neobično, su njegovi doživljaji ljubavi, srca. U pjesmama „Miruj, miruj srce moje!“ i „Ljudsko srce“, Preradović prikazuje odnos razočarane duše i surove, hladne čovjekove naravi. U pjesmi „Miruj, miruj srce moje!“, autobiografski analizira najdublje emocije i poopćuje ih sa tuđima. Kroz cijelu pjesmu provlače se motivi nemira, slabosti, muke, nepregorive želje i suza. Takva subjektivnost i Wertherovski doživljaj svijeta, obilježja su ranijeg europskog romantizma. U Ljudskom srcu, Preradović  se dotiče još jedne vječne teme- grabežljivosti i nezasitnosti  ljudskog srca. Piše o srcu koje je uvijek nezadovoljno, o srcu koje traži pa kada dobije, strastveno vreba novije, savršenije. Govori o srcu koje, za kratkoga života, svjesno griješi, pokličući pred zemaljskim užicima, znajući, kako kaže: „… Zemlja ima slasti, Koja neće š njime u grob pasti.“  „Ljudsko srce“ plod je Preradovićeve sposobnosti da objektivno sagledava ljudske duše i njihove unutarnje nemire. Iako vrsan u svojem vojničkom pozivu, Preradović je svojim izvanrednim pjesničkim umijećem da jasno vidi, spozna i oblikuje, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Svojim doživljajima ljubavi, duše, Boga i domovine, zasigurno je, kako sada, tako i u ono vrijeme, proročki utjecao na naivno i nesigurno mnoštvo.

Dijana Kovačević 3a

Emmini lažni ideali

Emma Bovary mlada je, lijepa i iznimno nesretna žena koja uza sva dobra koja posjeduje kao doktorova žena, nije zadovoljna svojim životom. Emma svoj brak doživljava kao najveću životnu pogrešku, iako uz sebe ima supruga koji je iznimno cijeni, poštuje, obožava. Emma, tako nezadovoljna i razočarana, vječito zarobljena u nemirima svoje duše, ne mari previše ni za svoju kćer. Odgojena u samostanu, gdje je učila suprotno od onoga što joj je donosio svijet ljubavnih romana koje je skrivećki čitala, Emma je ostala zarobljena između jave i sna. Iako prilično imućna, u braku s čovjekom koji čini sve kako bi je učinio sretnom i zadovoljnom, okružena obitelji i prijateljima, ta mlada ljekarnikova žena trajno je razočarana i neostvarena. U neutaživoj želji za nečim boljim, strastvenijim, uzbudljivijim, više romantičnim, počinje pohlepno, kupovati sve one haljine za koje je vjerovala kako ih nose, sada već sretno udane i bogate prijateljice iz samostana. Svu svoju tugu, suze i bol, nerazumijevanje, prenijela je na svoga supruga Charlesa, svjesno mu se sveteći. Njezina želja za visinama, kulminirala je bankrotom obitelji, prevarama. U mladom ljubavniku Leonu pronašla je privremenu strast, no nije naišla na razumijevanje i obožavanje koje je imala uz supruga. Emma je vječito tragala za idealnim muškarcem, idealnom haljinom, idealnim prizorom bijega od stvarnosti iz romana koje je čitala. Emma Bovary nije bila svjesna kako je sve to imala uz svoga supruga, kći, svoje haljine od lažne svile, kod kuće.

                                                                                             Dijana Kovačević 3a

Vrh

Moja borba s vjetrenjačama

Borba s vjetrenjačama je, kažu, uzaludna borba protiv nekih stvari. Po meni, niti jedna borba nije uzaludna, naročito ako nam je bitan sam ishod. Ali isto tako, dođe vrijeme kada moramo znati zaustaviti se i stati, te pustiti ''vjetrenjače'' da odrade svoje. Borba nas iscrpi, a uzaludna borba bez rezultata baš i ne predstavlja poticaj. Ni najizdržljivijima, a niti najupornijima. Netko je to lijepo sročio: „Ponekad je to kao ulijevanje vode u posudu koja je šuplja. Ulijevaš i ulijevaš, a nikako da je napuniš… čak ni do pola.“

Ishodi naših borbi neće se isto reflektirati na sve. Uvijek će tu biti ljudi koji će te hvaliti za ostvareni cilj, ili će ti dati podršku ako nisi uspio, a s druge strane će stati ljudi koji će te svojim komentarima pokušati obeshrabriti, ili „pokopati“. Ljudi su takvi. A život… „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“ (Ivo Andrić) Doduše, ne vraća nam život samo ono što mi drugima dajemo. Često puta od ljudi zadobijemo takve udarce, pa oni sami postaju našim vjetrenjačama. Oni mogu predstavljati naše uzaludne borbe ili borbe općenito, ali sve ovisi o nama samima. Ako već možemo izbjeći odbijanja, uvrede, nesporazume i dr. zašto ne? Samim time vraćam se na to da smo sami sebi  vjetrenjače. Baš kao što je Pitagora izjavio: „Život je nalik na Olimpijske igre: jedni tuguju, drugi gledaju, treći se bore.“ Iz dana u dan borimo se sami sa sobom ili sa stvarima koje stavljamo pred sebe. Sve je to u psihi. Ako ljudi nešto vide kao borbu koja je bezizlazna, već su se psihički predali. Jednostavno, preplaše se i odustanu. Jednom je Ivo Andrić rekao: „ Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali, a nije trebalo. Trebalo je živjeti.“ Upravo to! Zašto bismo bili pesimisti kada sve možemo sagledati sa druge strane? Još sam mlada i moje borbe s vjetrenjačama tek su male svakodnevne stvari s kojima se učim nositi. Jer, ako se ljudi u mladosti nauče nositi s malenim stvarima, kasnije će lakše savladati one veće, kao i borbe koje se nađu pred njima.       

Nastojim svaku svoju „borbu s vjetrenjačama“ staviti pred samu sebe jer je s razlogom baš tu, u mom životu, te se prema njoj odnosim kao optimist. Uvijek s „napola punom“ čašom, a nikada „napola praznom“.

„Kad pogledam unazad na sve brige, sjetim se priče o starcu koji je na samrti rekao da je u životu imao puno briga od kojih se većina nije dogodila.“ Što još nadodati na riječi Winstona Churcila, osim da je privilegija života biti svoj. (Joseph Campbell)

                                                    Sara Filipa Delić 2c

Vrh