Kada bi zamislili glavonošce u svađi, vidjeli bi njihove dugačke, mnogobrojne krakove koji mlatarajući vodom pokreću organizam te ga sukobljavaju s drugom jedinkom. Tada, iako ne bi čuli zvukove, u njihovim bi očima, razvijenim poput čovjekovih, vidjeli njihove misli i osjećaje jer su ipak oči ogledalo duše. U takvom bi sukobu na vidjelo izašle i sve one brojne pigmentske stanice koje se nalaze u koži i koje lignji daju crvenu, smeđu, plavu, crnu i svekolike boje. Pod kontrolom živčanog sustava, stezanjem i opuštanjem pojedinih vrsta kromatofora, glavonošci mijenjaju boju tijela pa bi tako u naletu bijesa lignja postala plava, iskalila se na svog partnera a on bi se, onako malen i neugledan, preplašio, zacrvenio i izbacio svoje crnilo. Lignje bi se tada, poput ljudi u svađi, ljutite razišle i vratile se svojoj uobičajenoj smeđoj boji. Dalo bi se zaključiti kako je ovdje kraj, ali ne, nije! Kada se lignjice ponovno budu srele, neće samo preplivati jedna pored druge, jer i one imaju srce. Zastat će te će se njihovi osjetilni živci ponovno aktivirati. Zahvaljujući njihovom razvijenom optjecajnom sustavu, sistematskom srcu te škržnim srcima, ponovno će se zbližiti te će pigmentske stanice lignji dati crvenu boju. S obzirom na to da su glavonošci razdvojena spola s dobro izraženim spolnim dvoličjem, mužjaci imaju jedan krak izmijenjen sa svrhom pomoćne strukture pri parenju. Stoga se i ovaj organ glavonožaca može poistovjetiti s ljudskim. Kada se zrela jaja unutarnjom oplodnjom oplode u plaštenoj šupljini ženke, izbacuju se u vodu gdje se pričvršćuju za podlogu.

Trebali bi, dakle, biti zahvalni glavonošcima na svome srcu jer su ipak oni ti koji su ga evolucijom prvi zaslužili. Zahvaljujući njima mi osjećamo i volimo. Budimo zahvalni lignjama, jer zahvaljujući njima, i čovjek ima srce.

Marina Žužić 2.jg