Bio je to raj za knjigoljupce koji je trajao tek nekoliko sati. Čaroliju čitanja zamijenili smo čarolijom iluzija. Muzej iluzija bio je „poslastica“ za nestvarnu stvarnost. Nakon stvarnoga čitanja i nestvarne fikcije nestali smo u zagrebačkim „kafićima“ i restoranima. Vrijeme povratka brzo je došlo. U autobusu smo prepričavali događaje stvarajući svoj „pričosvijet“, razmijenili čitateljska iskustva (neki i knjige) i zadovoljni (čitaj: umorni) vratili se panonskoj ravnici. Ipak, kod kuće je najljepše čitati najdražu knjigu. I biti dijete. Zar ne?

 Mirta Faktor, prof.

Fotografije pogledajte u našoj Foto-Galeriji!