Uslijedile su jezične, stručne i kulturološke pripreme koje smo uspješno prošli. Prvog prosinca 2019. u 5:20 h u pratnji voditeljice Ljiljane Grdić, mag.med.techn, čekali smo vlak na osječkom željezničkom kolodvoru ne znajući da nas čeka nezaboravno putovanje u Sloveniju. U 10:00 h stigli smo u glavni grad Lijepe Naše. U iščekivanju sljedećega vlaka, vrijeme smo proveli na adventu u Zagrebu i tako spojili ugodno s korisnim. Putovanje se nastavilo i u 16 h stigli smo u mali srednjovjekovni gradić, Škofja Loka. Dočekao nas je koordinator Krištof Debeljak i odvezao do smještaja. Tamo nas je srdačno dočekala sestra Irena i još 12 časnih sestara koje su nam pružile dom sljedećih 14 dana. Već iduće jutro spremno smo krenuli u „Centar slepih, slabovidnih on starejših Škofja Loka”. Počeo je prvi radni dan. Dočekala nas je glavna sestra Centra, Tanja Stržinar, te nas upoznala s programom, ustanovom, ljubaznim osobljem i stanovnicima Doma. Drugoga radnog dana učili smo slušajući predavanje o demenciji. Zahvalni smo na svakoj informaciji koju je s nama podijelila medicinska sestra koja dugi niz godina radi s dementnim osobama. Nakon trećega radnog dana uputili smo se u razgledavanje Škofje Loke. Uživali smo u prizorima srednjovjekovnoga mosta, župne crkve i dva trga. Posjetili smo i dvorac na uzvisini te se zaljubili u panoramu maloga, predivnog grada. Četvrti dan bio je posvećen klizanju. Neki su samouvjereno stali na led, a neki su se „držali po strani“. Najponosniji smo bili na našu sestru Ljiljanu Grdić koja je nakon mnogo godina ponovno stala na klizaljke. Nakon što smo otklizali nekoliko ledenih krugova, sestru Grdić proglasili smo najboljom klizačicom loškoga klizališta. Tu večer sestra Grdić pokazala nam je kako nije samo spretna samo na ledu već i u kuhinji. Svojim smrznutim pingvinčićima pripremila je topli čaj i ukusne kolače od jabuke. Peti  dan bio je poučan. Radne terapeutkinje, koje rade u Domu, organizirale su  interaktivnu radionicu te nas na zanimljiv način poučile kako treba razgovarati s osobama oštećenoga vida, kako im pristupiti, dati upute i sl. Pomogle su nam da ih bolje razumijemo stavljajući nam povez na oči. Bilo je to poput neke lude igre povjerenja dok su nas naši vodiči vodili Domom, uzi niz stube. Puni novih saznanja zaputili smo se na sljedeću radionicu u kojoj smo učili praviti tradicionalne loške medene kolačiće. ,,Poglej in pojej!“ rekla nam je naša „učiteljica“ i mi smo ju, naravno, poslušali. Iako smo ih htjeli ponijeti kući kao suvenir, bili su tako neodoljivi da smo ih odmah pojeli. Sljedeći dan bio je magičan. Jutro je započelo veselim povicima: ,,Sveti Nikola došao je i u Škofju Loku!“ Svakoga od nas dočekao je poklon u čizmici. Leo, jedini džentlmen među damama, odlučio nas je obradovati i svakoj prijateljici kupio je sitnicu. Sreću čine male stvari! Ostatak dana proveli smo proslavljajući Patricijin  rođendan. Dok smo vrijedno radili u CSS-u, sestra Grdić okitila je kuću za zabavu iznenađenja. Toga dana sreći nije bilo kraja. Subotu smo proveli na Bledskom jezeru. Dok su neki od nas čamčićem plovili po predivnom plavetnilu (i niti jednom se nisu prevrnuli što je za svaku pohvalu), drugi su se uspeli do stare crkvice kako bi uživali u pogledu na vrijedne veslače. Taj dan zaključili smo časteći se kranjskim ćevapima i kremšnitom. Nedjelja je bila rezervirana za posjet Postojnoj jami i Predjamskom gradu. Zavirili smo u jednu od najvećih i najčudesnijih jama u Europi koja nas je ostavila bez daha. U ponedjeljak atmosfera u ,,Centru slepih,slabovidnih on starejših Škofja Loka”bila je odlična. Zaposlenici i korisnici koji tamo borave bili su tako ljubazni da smo se jedva čekali vratiti se na posao. Oni rade kao jedna velika obitelj. Širom su nam otvorili vrata i učinili da se osjećamo kao da smo i mi dio te obitelji. Nakon napornoga radnog dana otišli smo u obilazak Ljubljane. Kiša koja je padala taj dan nije mogla sakriti čaroliju i ljepotu glavnoga grada Slovenije. Nakon što smo se vratili u topli dom „mokri kao miševi“, istresli smo vodu iz patika, ocijedili čarape i zaključili da je Ljubljana vrijedna toga. Sljedeći dan, gospodin Krištof organizirao je posjet muzeju u Železniku. Mnogo smo naučili i svima nam je bilo drago što smo još više obogatili svoje znanje. Nakon obilaska žurno smo ušli u autobus kako bismo vrijeme vožnje iskoristili za spavanje. Sljedeći dan ustali smo se odmorni i spremni za nove radne pobjede. Nakon veseloga i napornog radnog dana, čekala nas je slikarica Agata Pavlovec i još jedna radionica u kojoj smo crtali, tj. slikali po drvenim daščicama. Dok su se neki od nas „patili“ s inspiracijom i bojama, drugi su otkrili talent za koji nisu znali ni da ga imaju. Bilo je divnih slika i različitih boja, ali svi smo bili ponosni jedni na druge. Ponekad je vrijedno i zaprljati,a ne samo „zasukati rukave“. U četvrtak nam je jutro bilo hladno i mrzlo, a na putu kući s radoga mjesta padao je i snijeg. Dogovorili smo se kako će dio nas ostati u kući i pospremiti ju dok će drugi počistiti snijeg. Ipak, svi smo jedva dočekali nakon večere istrčati van i uživati u snježnim radostima. Idućega jutra probudili smo se uzbuđeni zbog zadnjega dana. Otišli smo u središte grada, a nismo ni slutili kako će nam se raspoloženje brzo promijeniti. Iako smo bili sretni što idemo kući obiteljima i prijateljima, bili smo tužni i što odlazimo od predivnih i dragih ljudi koje smo upoznali. Možemo samo napisati da su „pale“ poneke suze, a najtvrđa srca omekšala. Nakon što smo se pozdravili, otišli smo na evaluaciju, dobili dnevnike i pohvale za rad. U znak zahvalnosti, glavnoj sestri, dali smo poklon za sve što je napravila za nas te nam omogućila predivno iskustvo. Za kraj putovanja, kao nagradu za vrijedan rad, odlučili smo se počastiti kupovinom u Ljubljani. U trgovačkom centru kupili smo odjeću, suvenire i sl. Zadnju večer proveli smo družeći se uz pjesme,smijeh i dobru atmosferu. U subotu nas je čekalo spremanje stvari. Nakon naguravanja odjeće i cipela, suvenira i slatkiša bili smo ponosni što smo (jedva) uspjeli zakopčati putne kovčege. Nakon toga, otišli smo na ručak te proveli vrijeme s časnim sestrama. Dali smo im poklone u znak zahvalnosti na gostoprimstvu i svemu što su učinile za nas. (Naglasak smo stavili na ukusnu hranu.)Uz njih osjećali smo se kao da smo kod kuće. U 13:30h krenuli smo na kolodvor. Kada je vlak stigao, žurno smo se ukrcali i započeli put kući. Nakon 8 sati vožnje napokon smo stigli u Osijek. Lica naših roditelja odmah su nas razveselila. Bili smo sretni što smo kod kuće. Iako nam je bilo žao što je našem putovanju kraj, tješila nas je spoznaja da ćemo uvijek imati prekrasne uspomene koje nas povezuju. Na svidenje Slovenija!

Fotografije pogledajte u Foto-galeriji.

            Čaušević Lorena, Samardžija Aleksandra i Bojana Višekruna